Zgrada Festivala

Ponedjeljak, 22. studenoga 1993.

Zvao me je Hrvoje Macan i savjetovao mi neka se prijavim na Zavod za zapošljavanje. Rekao sam mu kako po zakonu imam pravo na plaću i ovaj mjesec, ali su me u administraciji zakinuli, pa očekujem kako će se to izpraviti.  Hrvoje je sumnjičavo primio moje objašnjenje Potaknulo me to i nazvao sam Djura Vukića i Davora Miloglava, kako bi pogledali za produženje još jednog mjeseca u općini, jer nije bio uračunan godišnji odmor. Djuro Vukić mi je pri tomu rekao kako me na krugovalu u odašiljbi pod nazivom "Pitamo poglavarstvo", a koju je vodio Dubravko Cota, napao Tomo Vlahutin, kako sam ja kriv što još nije obnovljena zgrada "Festivala". Pa kad je to mogla biti obnovljena? I zašto bi obnova te zgrade u kojoj bi sjedali Vlahutin i njegova skupina parazita imala u bilo kakovoj obnovi prednost na primjer pred zgradama u kojima ljudi nalaze osnovni krov nad glavom ili pred hotelima koji u budućnosti, kad se obnove, mogu ostvariti prihode i zapošljavanje. I na kraju krajeva kako se sad sjetio prozivati mene nakon što nisam dužnostnik više od pola godine! Nisam se dao pasti u razmišljanje o novoj podvali kojoj sam bio izložen, nego sam nazvao Sanadera, a kad ga nisam uzpio dobiti, ostavio sam kod Kolinde poruku neka me nazove.

Otišao sam zatim u Grad. Davora Miloglava sam potaknuo neka krene konačno riešiti moj status bar za ovaj mjesec. Poslušao me je i pošao do Čića. Za divno čudo sastali su se Burić, Obuljen, Miloglav, Bazdan i Vukić, dakle kombinacija vodstva Grada i Županije, kako bi riešili moj slučaj. Brzo su se složili i odlučili produžiti mi zaposlenost i za ovaj mjesec. O tomu me je izvjestio Čićo, nazvavši me kod Miloglava i pozvavši me k sebi u ured. Rekao mi je kako je odkaz koji sam bio pismeno dobio u stvari bila Bazdanova ideja, ali je sad eto sve to izpravljeno.

Čićo je bio sav sretan i naglašivao mi kako su eto i on i ostali pokazali privrženost i prijateljstvo prema meni. A u stvari su samo izpravili administrativnu pogrješku s kojom sam bio zakinut za mjesec dana plaće na koju po zakonu imam pravo.

U razgovoru smo došli do Atlantske plovitbe. Kazao mi je kako zna o Savinovu nudjenju ostavke i kako bi bilo šteta prihvatiti je, jer "je Savin sposoban, a ionako nemamo puno ljudi koji vriede".

Odmah je shvatio kako se zaletio. Upitao sam ga kako sam onda to ja bez zaposlenja, ili me  on to svrstao u skupinu ljudi koji ne vriede. Našao se na muci, vrludao je ali se nije uzpio izvući. Nepovratno je odao svoje stvarno mišljenje o meni.

Počela je kiša, pa me vozač Mato vratio doma s mojim bivšim samovozom. Na Pilama mi je pokazao novi Renault 25, koji je na uporabu dobio Vinko Brnadić.

Kad sam došao doma nazvao sam Granića. Nije se javio. Tajnica Barkidjija mi je rekla kako se sprema s Tudjmanom odputovati u Rumunjsku. Ostavio sam mu poruku. Zbog velikoga sniega u Zagrebu putovanje je na moju sreću odkazano. Saznao sam to uvečer kad me je nazvao Sanader i rekao mi kako su on i Granić razgovarali o meni i odlučili zaposliti me u Ministarstvu vanjskih poslova od 1. prosinca. Samo trebam doputovati i dogovoriti tehničke pojedinosti s  pomoćnikom ministra Tomislavom Bošnjakom. Razveselilo me to. Ovaj dan mi je bio sretan. Riešio sam pitanje plaće za mjesec u kojemu je izgledalo kako će krajnje mizerna Marianina plaća biti našoj obitelji jedini prihod, a na kraju dana sam eto po svemu sudeći osigurao stalno zaposlenje od sliedećega mjeseca dalje. Nešto sam izgleda ipak ostvario, premda i dalje strepim.