Uzaludno putovanje

Subota, 6. studenoga 1993.

Ipak sam odlučio otići u Beč s vlakom koji se zove "Croatia". U Zagrebu mi je prije polazka jedan redarstvenik zatražio dopustnicu hrvatske vojske. Kad sam mu rekao kako je nemam i kako o tome nisam imao pojma, ljubazno mi je rekao:

-"Nisam vas vidio".

U Dobovi se pak jedan Bosanac našao u problemima sa slovenskim redarstvom, iako je imao urednu vizu u putovnici s ljiljanima.

Po maglovitu danu sam pisao sjedeći uz prozor kupea. Razmišljao sam hoću li se još jednom uzpjeti izvući iz škripca. Uvjeravao sam sebe kako mi je bolje poći na primjer kao ministar savjetnik u Sofiju sam i slati novce doma, nego na primjer navegavati na stranomu brodu. A k tome još i nisam pomorac. Moram izvidjeti tu mogućnost  odlazka u Sofiu i na koliko putovanja mi u takovu slučaju obitelj ima pravo.

Točno u 13.33 stigao sam na Südbanhoff. Očekivao sam Pera kako će me dočekati ali nije ga bilo nigdje. 

Prokleo sam svoju odluku o dolazku u Beč, a onda uzeo taxi i za 82 schillinga se dovezao do "Alt Wiena". 

Odmah sam nazvao doma i saznao kako je jučer umrla tete Marica. Pokoj joj duši.

Šetao sam po Beču sve dok nije pala večer, a onda sam svratio do Alt Wiena i tamo našao Stiepa Obada. S njim u družtvu sam pojeo nešto malo, a onda se opet zaputio u šetnju. Legao sam u stanu na Lügecku i zaspao neuobičajeno rano.

Nedjelja, 7. studenog 1993.

Ustao sam u 9 ura, otišao u Alt Wien i tamo popio sok od naranče u družtvu s danas trijeznim Perom, koji mi se tužio kako se bio napio jer se naljutio što se Nikša napio!

Još jedan put sam u sebi prokleo odluku o dolazku u Beč, jer sam prisiljen slušati kako mi se rodjaci tuže, a ja bih se trebao tužiti njima. Ja sam siromašan i bez posla, a oni su bogataši i imaju osigurane goleme prihode. Slična je to situacija s onim Čićovim plakanjem zbog nekakovog njegova osjećaja osamljenosti. Drži mjesto gradonačelnika i ima osigurano pričuvno mjesto upravitelja pošte, a tuži se meni siromahu bez perspektive.

A onda sam pošao na misu u Stephansdom i uz put se odljutio i zaključio kako je ipak dobro što sam došao, ako ne radi mene, onda radi Pera i Nikše, koji su doista dobri moji rodjaci. Uostalom i Čićo je dobar čovjek i prijatelj mi je do granice koja ga ne ugrožava, pa ga trebam strpljivo slušati kad mi se opet bude tužio. I djelomični prijatelji su riedka pojava.

Poslije mise, još u crkvi mi je prišao Ricky Rosseti, upravitelj dubrovačke ACY marine. Predstavio mi je još trojicu kolega iz ACY-a. Njih četvero su evo doputovali poslovno iz Dubrovnika u Beč. Sigurno se radi o golemu i značajnu poslu kad su našli potrebitim u Beč doputovati u četvero. Nisu mi precizirali o kakovu se poslu radi.

Vratio sam se u Alt Wien na juhu i gulaš. U Alt Wienu se jede najukusnija hrana u Beču. Pridružio mi se Stijepo Obad. 

Stiepo mi je uz jelo stao savjetovati neka se ne bavim politikom jer „to nije za mene“! Po njegovu mišljenju politika nije ni za Čića, a kao dobroga političara spomenuo je Vida Bogdanovića. Upitao sam ga zna li definirati što je to politika. Zbunio se i stao se češkati po glavi.

-„Politika nije za poštene ljude“, rekao je nakon dugog razmišljanja i oklievanja.

-„Dakle ti misliš kako je Bogdanović nepošten“, pritjerao sam ga uza zid.

-„Ne mislim. Baš si težak, ali imaš pravo. Krivo sam mislio. Od sad ću o tome početi misliti drugčije,“ odgovorio mi je.

Zatim sam mu objasnio moje mišljenje o politici kao vrhunskomu instrumentu za postizanje obćega dobra. Rekao sam mu kako bi sviet odavno otišao k vragu kad ne bi bilo poštenih i pametnih političara, ali ipak, na žalost, krcato je onih koji kroz politiku nastoje ostvariti samo svoje osobne ciljeve, pa je zbog toga puno ljudi, medju kojima je i on, razočarano s politikom kao takovom i gleda je u cielosti kao nešto negativno.

–„Otvorio si mi oči. Šteta što to ne kažeš ili nemaš mogućnosti kazati široj publici“, rekao mi je nakon što sam završio sa svojim objašnjenjem.

Ponedjeljak, 8. studenog 1993.

Pokušavao sam nazvati Juru Radića i Matu Granića, ali bez uzpjeha. Nazvao sam u Dubrovnik Čića i zamolio ga neka on nazove Radića i Granića. Rekao mi je kako će sve učiniti za mene, jedino ne može prihvatiti moje zaposlenje u poštu. A poštu mu uopće nisam spomenuo.

Utorak, 9. studenog 1993.

Razgovarao sam s Josefom Wagnerom tiekom objeda u restoranu Lügeck. S Wagnerom me upoznao Stiepo Obad, koji nam je svojim sudjelovanjem u razgovoru olakšao komunikaciju. Stiepo je računao kako bih ja preko  Wagnera možda mogao u Beču naći neki posao, ali mi je Wagner na koncu samo dao adrese i brojeve brzoglasa male tvrtke za obradu podataka ABIS+COMSERV. Pitao me je imam li vizu i radnu dozvolu.

Wagner je ugodan čovjek, ali tu se sve završava. Stiepo Obad je u njegovim očima ipak samo konobar, s kojim je ponekad zgodno izmieniti nekoliko rečenica, ali njihovo „prijateljstvo“, nema dubinu kad je u pitanju nešto ozbiljnije.

Srieda, 10. studenoga 1993.

Zvao sam tvrtku ABIS. Javio mi se izvjestni herr Lauber i rekao kako trenutno nemaju potrebe za novim zaposlenicima.

Granićeva tajnica Ines Barkidjija me je nazvala i rekla kako su Granić i Sanader razpravljali o meni, ma što to značilo, i kako Granića mogu dobiti tek sliedeći tjedan. Ipak sam konačno uzpio dobiti Sanadera. Rekao mi je kako su „on i Granić razpravljali o meni i kako su čvrsto odlučili riešiti moje pitanje“. On i Granić se u svezi sa mnom moraju ponovno sastati, ali to ne mogu učiniti prije subote. Sanader mi je obećao kako će me nazvati čim s Granićem dodje do nekoga rješenja u svezi sa mnom, ali mi savjetuje neka ga ja svakako nazovem sliedeći tjedan. Nakon završetka razgovora sa Sanaderom odlučio sam se uvečer odputovati doma. Postalo je jasno kako je cielo ovo putovanje bilo uzaludno. Od Beča doduše nisam ništa ni očekivao, ali zagrebački razgovori su bili čak ponižavajući.

Uvečer me je Pero odvezao na Südbanhoff. Kupio sam kartu 2. razreda za 470 ATS, novinu Kurier, oprostio se s Perom i ušao u vlak. Našao sam podpuno prazni kupe. Stavio sam svoje stvari na jednu stranu kupea i legao na drugu, nastojeći zaspati.

Vlak je odsklizao u tihu noć točno prema razporedu, u 11 ura i 22 minute.

Četvrtak, 11. studenoga 1993.

Kupe nije bio osobito udoban, ali sam ipak uzpio spavati. Vlak je u Zagreb stigao točno po razporedu, u 6 i 30.

Ostavio sam kovčeg u garderobi, prošetao, pojeo burek i jogurt i došao na Gornji grad kod Pera Poljanića. Zvao sam Šarčevićku koja mi je rekla kako je bio neki sastanak u svezi sa mnom i kako je odlučeno vrlo visoko mjesto, ona pretpostavlja ministra savjetnika.

Pero je imao nekakove obveze, a ja sam pošao do prvostolnice. Ušao sam i sjedio neko vrieme sam u crkvi, a onda sam na povratku zapalio jednu debelu svijeću kod Kamenitih vrata. U Saboru se upravo održavala sjednica Zastupničkog doma.

Sreo sam Pera Kristu, a on me je pozvao na objed u saborskomu restoranu. Za vrieme objeda mi je rekao kako u Dubrovniku Hercegovci predstavljaju veliku opasnost, ali nije precizirao o kakovoj se točno opasnosti radi.

Na izlazu iz saborskoga restauranta susreo sam Marina Miletu. Pustio je bradu. Rekao mi je kako  će u ponedjeljak biti sjednica Upravnoga odbora Atlantske plovitbe i kako će se odlučiti o naknadi članovima Upravnoga odbora u visini prosječne mjesečne plaće. Priznao sam u sebi kako će mi to biti financijski spas za obitelj. Mileta mi je izrazio svoju podporu glede odlazka u diplomaciju. Udaljio se čim je vidio kako nam prilazi Pero Poljanić.

Poljanić me je, zbog nekoga meni nejasnoga razloga izpitivao o Ivu Gjaji. Rekao mi je kako je po njegovim informacijama Gjaja Jugoslaven. Odgovorio sam mu kako je Gjaja čist Hrvat, od kad ga poznajem.

Pero Poljanić me je odvezao u zračnu luku. Pred ulazom u zrakoplov sreo sam Bertu Dragičević, koja je bila na konvenciji HSLS-a, ali joj je ipak glavni cilj putovanja u Zagreb bio posjetiti sina. Rekla mi je kako se veseli što ću ja voditi HSS u Dubrovniku, ali nije objasnila razlog tom svojemu veselju.

Sreo sam Ivana Vukića s povećom skupinom iz TUP-a. Bili su poslovno u Ljubljani cielih deset dana!

Mitar Vukić mi se ponudio odvesti me doma iz zračne luke.

Let je bio izuzetno ugodan, nešto poput one vožnje vlakom iz Beča.

U dubrovačkoj zračnoj luci prtljaga je izlazila iz nekakovih rupa pa su se ljudi gurali vidjeti iz koje će rupe izići njihov kovčeg. Uočio me je Mato Radić, vozač Dubrovačke banke, pa mi se ponudio odvezti me doma. Bio je upravo donio u zračnu luku neku poštu. Zahvalio sam se Mitru Vukiću i prihvatio Matovu ponudu. Mitar bi zbog mene trebao dodatno voziti, a Matu je moj stan bliži.  

Petak, 12. studenoga 1993.

Brzoglasne veze sa Zagrebom su bile u prekidu. Razgovarao sam s Čićom nekoliko minuta. Rekao mi je kako uračunavši godišnji odmor imam pravo na još jedan mjesec plaće, a on će mi srediti i više, ako to bude nužno. Nazvat će Granića i Radića.

S Marianom sam pošao do Slavice dati sućut. Tamo smo našli i Vesnu i Adu. Maro je postavljao skelu za popravak krova. Pomagali su mu Mario i Roberto. Mario ima već 32 godine! Otišli smo zatim s rodicama u Crkvu Male braće ma misu za pokojnu tetu Maricu. Vratili smo se hodom natrag doma,  po kiši koja je počela lagano sipiti.