Težki snovi

Nedjelja, 14. studenoga 1993.

Sanjao sam kako je Dubrovnik izdvojio iz Hrvatske i priključuje se Jugoslaviji. Na dan priključenja letio sam iznad Župe dubrovačke i vidio procesiju ljudi i djece koji dočekuju svoje nove sugradjane, a zatim svi zajedno idu uz Dubac.

Na samomu Dubcu su ih dočekali ugledni dubrovački gradjani, medju kojima sam  neke jasno identificirao. Jedini sam s djecom i ženom odplovio iz Dubrovnika s posebnim gliserom, koji mi je organizirala Hrvatska vlada. Osjećao sam cielo vrieme neku tupu bol u prsima. Kad sam, probudivši se, shvatio kako je sve to bio samo san, obuzelo me veliko veselje.

Odmah sam, onako sav sretan, probudio Marka, pa smo pošli do tenis terena kod Adriatica. Tamo su upravo bili došli Markov prijatelj Tomislav i njegov prijatelj Tonko, koji je student treće godine. U uzbudljivoj i ravnopravnoj igri parova pobijedili smo ih 3:1.

Ponedjeljak, 15. studenoga 1993.

Zvao sam Šarčevićku. Rekla mi je kako je Slovačka zauzeta, pa moj odlazak tamo nije moguć. Netko se ovih dana ugurao izpred mene. A to mi je bila prihvatljiva mogućnost. Relativno je blizu, a od Bratislave do Beča manje je od ure vožnje.

Upravni odbor Atlantske.

Činilo se na početku kako je sve riešeno za nabavu dva broda, ali Mileta se odjednom postavio kao stručnjak za ciene brodova na svjetskomu tržištu i rekao kako brodovi ne smiju stajati više od  25 milijuna dolara! Ako pak Upravni odbor ne prihvati to ograničenje, zaprietio je sa svojom ostavkom. Na to je Špiro Savin  rekao kako će on dati ostavku, ako se ne dopusti maksimalna ciena broda od 26,5 milijuna dolara!

Gledao sam ih i slušao u čudu, pitajući se što stoji iza toga njihova cjenkanja s milijunima dolara. I kod Milete i kod Savina nesumnjivo se radilo o nekim njihovim interesima. Natezanje je trajalo gotovo uru vriemena! Nisam uobće sudjelovao u razpravi jer nisam imao baš nikakovih parametara za procjenu. Samo sam gledao, slušao i čudio se. Na koncu ni jedan ni drugi nisu dali ostavku nego je prihvaćen Savinov limit od 26,5 milijuna dolara po brodu, ali konačnu odluku o kupovini donieti će Upravni odbor. U pitanju su razvidno velike provizije i Mileta bi htio nešto uštinuti za sebe.

Mileta je zatim predložio slanje pisma Fondu za privatizaciju i postavljanje pitanja o visini naknade za nas vanjske članove Upravnoga odbora. Kao mogućnost je spomenuo prosječnu plaću u Atlantskoj.

Zbog nedovoljno elemenata za procjenu opravdanosti, odgodili smo donošenje odluke o davanju 145.000 DEM pologa za zajam od  milijun dolara za nabavu opreme "Čistoći", na osnovu pisama upravitelja Čistoće Lulića i gradonačelnika Obuljena.

Lulić u svojemu dopisu spominje kako je Atlantska već davala novce preko „poglavarstva“, a u stvari se radilo o obćinskomu Izvršnomu vieću iz mojega vriemena. Lulić je razvidno procienio kako bi spominjanje Izvršnoga vijeća za Čistoću bila otegotna okolnost.

Po svemu sudeći ne samo što se mene nastoji baciti u zaborav, nego istu sudbinu doživljava i Izvršno vieće kao do nedavna najviša ustanova lokalne vlasti. Čini se kako je službeno spominjanje i mog imena i  naziva Izvršnoga vijeća na neki način sramotno.

Odobrili smo nešto njemačkih maraka odbojkaškomu i radio klubu, te kulturnoj zajednici. Odobrili smo uzkladjenje plaća, jubilarne nagrade i božićnice za umirovljenike.

Mileta i Kapetanić su nakon sjednice bratski izjavili kako ne mogu ostati na objedu jer ih objed čeka na drugomu mjestu.

Kako ne bi raztužili svoje domaćine iz Atlantske, prihvatili su ipak njihove skrušene zamolbe i rekli kako će ostati samo dok popiju aperitiv. Na kraju ih je ipak svladala pohlepa, pa su se i najeli i napili prije nego su otišli na taj drugi objed.

Mileta i Kapetanić ponašaju se kao prijatelji od djetinjstva. Članstvo u upravnim odborima, sudeći po njihovu primjeru, izuzetno sbližuje ljude.

Utorak, 16. studenoga 1993.

Kupio sam spenzu, pa otišao u Elektrojug platiti struju koju sam sam obračunao. Svratio sam do Darka Tomšića, gdje sam zateknuo dosadašnjega upravitelja Željka Franušića. Franušić mi je rekao kako je dobio rješenje o umirovljenju, a na njegovo mjesto dolazi Željan Konsuo. I on i Darko su se sa sjetom i razvidnim simpatijama prisjećali vremena kad sam bio obćinski čelnik. 

Popodne me je nazvao Čićo i rekao mi kako je razgovarao s Jurom Radićem, koji mu je rekao kako je u svezi sa mnom sve riešeno. Ma što to značilo.

Srieda, 17. studenog 1993.

Odnio sam sa zakašnjenjem čekove za AMEX na poštu. Mislav Carević dao mi je preslik otvorenoga pisma Iva Jelića Vinku Brnadiću preko Dubrovačkoga vjesnika, ali su mu ga odbili tiskati!

Pročitao sam pismo. Ivo Jelić uglavnom ima pravo. Govori kako se Brnadić hvali jer HDZ sad kontrolira političke, gospodarske, kulturne i financijske tiekove! I kako je to isto kao za komunizma. Prigovara Ivo onima koji su se sad zbog toga ubacili u HDZ i pita ih zašto to nisu učinili 1989. ili 1990.

Sudeći po viestima, Mate Granić vratio se iz NewYorka.

Nazvao sam ga ali ga nisam mogao dobiti. 

Četvrtak, 18. studenog 1993.

Zvao sam Sanadera, ali se razvidno nije želio javiti. Jedva sam dobio Čića. Obećao mi je kako će zvati Granića i rekao mi kako je s Davorom Miloglavom dogovorio nešto oko plaće za ovaj mjesec, a kako će to podpisati Jure Burić.

Petak, 19. studenoga 1993.

Nazvao sam opet Granića, ali sam barem uzpio  razgovarati s njegovom tajnicom Barkidjijom. Ona mi je ljubazno objasnila kako je Granić bio u NewYorku i Bruxellesu i kako nema vriemena, ali će mu svakako spomenuti moj poziv. Zapisala je broj mojega brzoglasa, što je ozbiljan napredak.

Subota, 20. studenoga 1993.

Mario Mrkušić me pozvao na prvu utakmicu Juga pod balunom. Jug je tiesno pobiedio makarskoga Galeba.

Nakon utakmice sjeo sam s Mrkušićem, Pavom Miloglavom i Željkom Kulišićem u "Gjoju". Prigovorio sam Pavu za upravu HNK "Dubrovnik". On se branio kako su protiv mene bili Vukojević i Brnadić. Zatim su mi sva trojica govorili kako se zgražaju nad sadašnjim vodećim ljudima na ovomu području osobito s Brnadićem i Miletom. Dosta mi je toga. Sve ostaje samo na bezkoristnim pričama. A kad je potrebito učiniti nešto konkretno, svi se povuku. Koliko me je samo puta Miloglav pozivao u upravu HNK Dubrovnika, dok sam bio predsjednikom Izvršnoga vieća, a ja sam mu rekao neka me priključi upravi kluba kad prestanem biti obćinskim čelnikom. Zašto se sad nije ozbiljno uzprotivio Vukojevićevu i Brnadićevu mišljenju o meni? Pustio sam ostalu trojicu neka se nastave žaliti i radije preko oka promatrao kako se Branko Bazdan i Ante Kačić u blizini zabavljaju s picadom.  Sveukupno bilo je to žalostno ozračje.