Službeno sam nezaposlen

Subota, 13. studenoga 1993.

Stiglnulo mi je iz Županije rješenje po kojem sam nezaposlen od 1. studenoga. Zlobno su mi „zaboravili“ uvrstiti godišnji odmor. Imam pravo žalbe u roku od 15 dana. Nazvao sam odmah Čića, a on mi je rekao kako o tomu rješenju nema pojma.

Došli su nam Ivo Gjaja i njegova Katia i najavili nam svoje službeno vjenčanje 11. ili 18. prosinca. Diete im je na putu i trebalo bi se roditi u lipnju dogodine.

Čestitali smo im  i bili smo svi skupa dosta veseli dok nisam pokvario obće razpoloženje pokazavši im rješenje iz Županije.

Pošao sam zatim na utakmicu. Dubrovnik je pobiedio Pazinku s 2:0. Sjedio sam prvo poluvrieme sam na gornjoj taraci, a onda mi se došao javiti Vinko Brnadić sa skupinom klubskih dužnostnika. Darko Kaciga je bio napadno srdačan.

Na kraju utakmice nastala je velika stiska, jer su gosti po svemu sudeći očekivali bod koji bi bio protuusluga za kraj prošloga prvenstva. Kao glavnoga krivca identificirali su Pera Vićana, koji je vjerojatno sve dogovorio, ali igrači nisu na terenu realizirali njegove zamisli. Usliedila je tučnjava u kojoj se Vićan  izticao svojim umiećem.

Uvečer nije upaljena ulična razsvjeta i odmah netko „tko me voli“ nije žalio truda ni troška i  na dva mjesta na krovu prerezao naš kabel od satelitskoga priamnika. Marko i ja spojili smo prekinuto i skinuli ploče s greda mosta, tako se sada barem ne može lagano prieći s puta na krov.