Putni nalog

Utorak, 2. studenoga 1993.

Branko Šutalo i Čićo su održali rieč. Dobio sam putni nalog i akontaciju od 1.200.000 HRD. Našao sam kod Čića Djela Jusića, koji mi je rekao kako "me sanjao noćas"! Tamo su bili i Bolfek i Šurković, koji su mi rekli kako su me maloprije spominjali! Čićo nije ugovorio nikakav sastanak iako mi je to bio obećao, ali me informirao kako je Ministarstvo odobrilo otvaranje mjesta na fakultetu, ali je on sve zakočio, dok se ja ne vratim iz Zagreba.

Susreo sam Boža Vodopiju, koji me je upitao „je li mi spremna putovnica“, i kako se raduje i drugoj mogućnosti o kojoj se priča u svezi sa mnom, odnosno o mojemu dolazku na čelo dubrovačkoga HSS-a.

Kad sam se vratio doma, Marko mi je rekao kako je Antun slomio nogu. Mariana je malo zatim dovezla Antuna s bolničkim samovozom. Daj Bože pa mu što prije zaraste i ne bude posljedica. Na trenutak sam pomislio odustati od dogovorenoga putovanja u Zagreb, ali sam procienio kako Antunu i onako ne mogu pomoći pa mi je bolje odputovati. Za cielu obitelj je to bolja odluka.

Sa samovozom Dubrovačkoga primorja po kiši me je u zračnu luku odvezao Pero Poljanić. U zrakoplovu je bilo krcato poznatih faca. Miro Čutura i Damir Miljak su sjedali zajedno, premda Miljak vodi tvrdku, kojoj je Čutura zabio nož u ledja! Samo smo se pozdravili.

U Zagrebu je Pera čekao vozač Ministarstva s Mercedesom. Pero se razvidno već doista dobro snašao. U Dubrovniku mu je na razpolaganju Dubrovačko primorje Pera Vićana, a u Zagrebu Ministarstvo vanjskih poslova. Pero me je tako odvezao i iz zagrebačke zračne luke do hotela Palace. 

U sobi sam prije spavanja na dalekovidnici slušao Tudjmana kako najavljuje „popuštanje prema Srbima“, ma što to značilo

Srieda, 3. studenog 1993.

Ujutro sam otišao na Gornji grad u Opatičku 8 i našao ured s nadpisom „Pero Poljanić generalni konzul“. Pero je bio unutra. Odmah je pokušao nazvati Šarinića, ali je saznao kako je Šarinić odputovao u Norvešku na pregovore sa Srbima iz Knina! Čudno je što se nisu dogovorili pregovarati u Japanu. Ionako je Srbima omiljena uzrečica „Srbija do Tokia“. Ovako se izgleda proteže samo do Osla. 

Otišao sam, onako na sreću, do Ministarstva vanjskih poslova, koje je sada na Zrinjevcu. Na ulazu u zgradu susreo sam Matu Granića. Nakon što smo se pozdravili odmah mi je rekao neka podjem do njegove tajnice radi dogovora o pogodnomu vriemenu za naš sastanak. Zajedno smo se popeli uza stube na čijem vrhu smo našli generala Tusa, Janka Vraniszanya koji je sad čelnik hrvatskog poslanstva u Bruxellesu za kontakte s EZ i NATO-om, hrvatskog veleposlanika pri UN Maria Nobila i Granićeva zamjenika Sanadera. Pozdravili su me svi vrlo pristojno, ali je bilo razvidno kako su se svi tu bili skupili čekajući Granića, svatko od njih sa svojim problemom. Pristojno sam se udaljio nekoliko koraka i pričekao Granića, koji je nakon nekoliko trenutaka napustio cielu tu skupinu i krenuo dalje prema svojemu uredu. Ja sam ga sliedio. Prošao je kroz sobu svoje tajnice i prije nego je ušao u svoj ured rekao je tajnici neka nadje pogodno slobodno vrieme za naš razgovor.  

Od Granićeve tajnice sam saznao kako Granić preksutra negdje putuje, pa smo se složili kako bi bilo nužno pronaći vrieme za sastanak tiekom današnjeg dana ili sutra, jer bih inače morao ostati u Zagrebu preko tjednice. Rekla mi je kako vrlo vjerojatno ne će biti mjesta danas, ali će dati sve od sebe kako bi me sutra ubacila u prenatrpani Granićev rokovnik. 

Otišao sam zatim do ureda HDZ-a na Trgu žrtava, kako bih pokušao razgovarati s Jurom Radićem koji je sad glavni tajnik HDZ-a. Iz daleka sam uočio kako iz prostora HDZ-a izlazi Marin Mileta. On mene nije vidio, a ja sam malo pošao u stranu i uzporio korak, kao bih ga izbjegnuo. Nije mi odgovaralo susresti se s njim.

Jure Radić nije bio u uredu pa sam mu kod tajnice ostavio poruku kako bih se s njim želio sastati. Tajnici sam rekao kako me o vriemenu možebitnoga sastanka može informirati ostavivši mi poruku na recepciji hotela Palace.

Vratio sam se u hotel  i promienio sobu, jer je ona u kojoj sam prenoćio bila jako loša. U dizalu sam pogledao jelovnik. Pečenka s krumpirom stoji 80.000 HRD, a ciena kolača s kostanjima,  kakvoga sam pojeo za zajutrak  je 13.500 HRD!

Pošao sam natrag do Pera pa zajedno s njime na objed u saborski restaurant. Kompletan objed tamo stoji 15.000 HRD, malo više nego jedan kolač u Palaceu. Pivo je 5.000 HRD. Poslije podne samu hotelu pronašao poruku iz ministarstva vanjskih poslova. Sutra mi je zakazan sastanak u 9 sati sa Sanaderom a u 9 i pol s Granićem.

Uvečer me je nazvao Čićo i rekao mi kako mi je za sutra u podne dogovorio sastanak s Radićem i to u Predsjedničkim dvorima. Radić je tek nedavno izabran za glavnoga tajnika HDZ-a, pa se nalazi u prielaznom razdoblju izmedju te svoje nove dužnosti i dužnosti predstojnika Tudjmanova ureda.  Kao predsjednika Tudjmanova ureda zamienio ga je Hrvoje Šarinić, kojega je Radić bio nasliedio dok je Šarinić bio predsjednik Vlade. Rotacija . 

Uvečer sam preko dalekovidnice saznao kako se Šarinić vratio s neuzpješnih pregovora u Norveškoj. Ne bi bilo čudno ako se vratio zajedno s kninskim Srbima s istim zrakoplovom, odnosno mogli su se bar dogovoriti o zajedničkom putovanju do Osla i natrag, ako se već nisu uzpjeli dogovoriti ni o čemu drugomu. Ipak ta kombinacija je jako malo vjerojatna.                              

Četvrtak, 4. studenog 1993.

Čekao sam Sanadera pola ure, a onda je sa mnom razgovarao 30 sekundi i zakazao me za sutra. Rekao mi je kako sam mu na „prvomu mjestu“, ma što to značilo. Zatim sam opet kod Granića čekao pola ure, a onda s njim razgovarao jednu minutu, što je bio napredak u uzporedbi sa Sanaderom. Uzpio sam mu reći kako sam ostao bez posla, a on me je na to uputio upraviteljici kadrovske službe Valentini Šarčević, koja bi trebala organizirati moj prielazak u Ministarstvo.

Pera Poljanića sam zamolio neka me odvede u Predsjedničke dvore do Radića. Pero je na razpolaganje dobio Hondu Civic od Ministarstva unutarnjih poslova. Osim toga kupio je novi samovoz koji mu je na Pelješcu. Uzpio je platiti svega 1.700.000 HRD poreza i carine na Forda, jer ga je uvezao rabeći invalidnost svoje sestre, koja živi u Zagrebu. Inače bi trebao platiti 5.000 DEM, dakle preko deset puta više. Dok smo se vozili označio mi je Valentinu Šarčević kao zlu ženu. Muž joj je Hercegovac, a ona je iz Pakraca, dodao je, na način po kojemu je to osnovni uzrok njezine zloće.

Nakon gotovo uru  vremena čekanja,  Radić me je srdačno primio. Rekao mi je kako će reći Tudjmanu o mojemu dolazku i kako "trebam ići u proceduru", ma što to značilo. Pitao me je bi li bio zadovoljan s mjestom generalnog konzula, ako ne bude veleposlaničkih pozicija. Odgovorio sam mu potvrdno.

Opet sam bio na objedu u Saboru. Tamo sam na kratko susreo Luku Bebića i s njim izmienio nekoliko obćenitih rečenica. Zatim sam se vratio do Ministarstva i pronašao ured Valentine Šarčević.

Srdačno me primila. Izpipavala je s kakovom pozicijom bih bio zadovoljan. Blefirao sam hineći samopouzdanje, premda sam u sebi osjećao težku nemoć.

Šarčevićka me je pitala koji mi je sadašnji koeficijent plaće. Rekao sam joj kako je 6, a ona mi je na to rekla kako u Ministarstvu mogu imati najviše 4,5. Osjećao sam se kao na tržnici.

Nazvao sam Pera u Beč a on mi je predložio neka se tiekom tjednice prebacim vlakom do Beča naglasivši kako će on platiti putne karte.

Šećući natrag prema hotelu pomislio sam kako je moje psihičko stanje sukladno trenutnomu vriemenu, odnosno gustoj magli iz koje sipi rosa. Takova je i moja trenutna životna situacija. 

Uvečer sam se našao sa Brankom Šutalom i Davorom Miloglavom, koji su u Zagrebu uobičajeno u lovu na novce za županiju odnosno za Grad. Novaca nema, a  za doći do novaca nužno je trošiti na putovanja, smještaj i dnevnice. I pri tomu sad samo s područja Dubrovnika to moraju činiti desetci ljudi svaki mjesec, a ranije je, dok je Hrvatska bila podieljena samo na obćine, bio dovoljan samo jedan. Sve to treba pomnožiti s množtvom drugih županija, gradova i obćina. To je strašno. Sjedili smo u stakleniku blizu Hard rock caffea. Zamolio sam ih neka sutra pogledaju do kad sam na plaći u općini.

Petak, 5. studenoga 1993.

Na sudu me dočekala Dafinka Večerina s nekim Šonjom. Uztvrdio sam kako je izpustila Ostoju iz tužbe. Saznao sam čekajući, kako se sa Šonjom pojavljivala na sudu nekoliko puta zbog samo jednoga sastavka u kojemu je Šonje napadnut. Nemarna je prema meni.

Kad smo konačno došli na red, sudica Pavičić jedva me se čekala osloboditi. Nitko iz ST-a se nije pojavio. Zamjenik glavnoga urednika Rajković poslao je potvrdu kako je u HV-u u Metkoviću do siječnja 1994. Božić je bolestan. Sudica me je upitala, tko je i gdje je Salih Alikafić. Odgovorio sam joj kako se čudim njezinu pitanju, jer nisam detektiv koji prati Alikafića niti ga poznajem, niti smo prijatelji, nego ga ja samo tužim, kao novinara koji je o meni pisao laži. Smučilo mi se. Pogriešio sam što sam se uzdao u Večerinu. Trebam joj odkazati.

U Ministarstvu Sanadera nije bilo. Izvjesni Krstulović mi je rekao neka dodjem ponovno u podne. Tko je Krstulović? Ima li veze s Ognjenom, upitao sam se.

Pošao sam na Gornji Grad do Perova ureda. Nije ga bilo, ali sam se javio budućemu veleposlaniku u Beogradu Zvonku Markoviću i njegovu ministru savjetniku Davoru Vidišu. Diplomatski odnosi s Beogradom su na dugomu štapu, ali Marković i Vidiš već dugo primaju plaću u Ministarstvu pripremajući se za odlazak u Beograd. Na vratima Markovićeva ureda piše kako je veleposlanik u Beogradu!

Popričao sam s Markovićem i Vidišom. Kopirali su moju shemu "o ponašanju na sastancima". Simpatični su i pametni. Marković je 11 godina proveo kao politički zatočenik u Lepoglavi, tamo je izučio zidarski zanat, a kad je izišao upisao je i završio medicinski fakultet!

Vratio sam se u Ministarstvo vanjskih poslova i opet sam čekao Sanadera uru vriemena. Dok sam ga čekao razgovarao sam u predsoblju s Mariom Nobilom.

Kad je na koncu iz Sanaderova ureda izišao Miomir Žužul, koji je sa Sanaderom proveo više od uru vriemena, Sanader mi je darovao manje od pet minuta. Spomenuo mi je kako su mi otvorena mjesta ministra savjetnika u Ukrajini, gdje je veleposlanik Onesin Cvitan, Bugarskoj gdje je veleposlanik Bernardo Jurlina i Iranu gdje je veleposlanik Osman Muftić. Spomenuo je i otvaranje konzulata u Pittsburghu u USA, te kako je tu ipak u prednosti Miroslav Škoro pjevač i autor pjesme "Ne dirajte mi ravnicu". Tudjmanu se pjesma toliko svidjela, a i Škoro je razvidno na Tudjmana ostavio izuzetan dojam, pa je Predsjednik pjevaču obećao imenovanje za generalnoga konzula. Ako pjevač od toga odustane mogao bih onda profitirati baš ja. Pomislio sam kako sam za sastanaka s Tudjmanom trebao zapjevati, jer sam bolji pjevač od Škora, a to bi mi kod predsjednika koji razvidno voli glasbu, pjevače i pjevačice donielo više bodova nego moja obrana dubrovačke obćine i sve moje znanje.

Sanader mi je spomenuo i mogućnost odlazka u Rim u svojstvu ministra savjetnika s Davorinom Rudolfom koji je nedavno imenovan veleposlanikom u Italiji, ali mi je naglasio kako sam trebam nazvati Rudolfa i možebitno se s njim dogovoriti.

Rekao sam mu kako, analizirajući tko je sve imenovan ili je na putu imenovanja veleposlanikom ili generalnim konzulom, i uzporedjujući s takovima svoje sposobnosti i izkustvo, bez lažne skromnosti mogu reći kako bi s mojim imenovanjem za veleposlanika ili generalnoga konzula hrvatska politika napravila odličan i logičan potez. Ipak, shvativši kako su neke druge značajke poput skladanja pjesama, razvidno na cieni, za mene bi bilo prihvatljivo kad bi me se imenovalo drugim čovjekom u nekoj zapadnoj zemlji, ali bih slanje u neku iztočnu zemlju prihvatio samo kad bi me se tamo imenovalo prvim čovjekom. Nakon toga je on završio naš razgovor izpričavajući se s drugim dogovorenim obvezama.

Kad sam izišao iz njegova ureda, u predsoblju je još bio Mario Nobilo, pa sam se zaustavio i s njim izmienio još nekoliko rečenica. U medjuvremenu je iz svog ureda izišao i Sanader pa sam shvatio zašto mu se žurilo i o kakovoj obvezi se radilo. On i Nobilo su zajedno otišli negdje na objed!

Odmah sam se sjetio priče Pera Poljanića, po kojoj, ako se želi kod Sanadera bilo što ostvariti, osnovna stvar je odvesti ga na objed. Pero je to razvidno učinio, ali ga je malo pogodilo i to drži nepoštenim, što je Sanader  tražio od njega neka mu, u čast Perova imenovanja za generalnog konzula, donese  20 litara vina s Pelješca. Sudeći po golemu trbuhu kojega si je priskrbio, Sanader je u svojoj sklonosti prema bezplatnu jelu i piću razvidno izuzetno uzpješan.

Vjerojatno me je po mojoj figuri ili po mojim stavovima dobro procienio čovjekom koji nije sklon baš nikakovoj korupciji, pa  me na razne načine, na primjer ostavljajući me dugo čekati na razgovor ili kroz kratkoću razgovora želi uvriediti i provocirati u cilju mojega odustanka od zaposlenja u Ministarstvu. Tako bi se otvorio još jedan mogući izvor poziva na objede. Reći mi izravno u lice kako nisam dobro došao možda drži opasnim za samoga sebe, jer ne zna koliko sam točno jak i što bi mu se u tomu slučaju moglo dogoditi.

Nakon toga našega kratkoga razgovora i njegova odlazka na objed, spustio sam se do Šarčevićke. Dva sata sam s njom razgovarao o uvjetima. Rekla mi je kako je Sofija odlično mjesto, jer se tamo jeftinije živi, a plaća je gotovo ista.  Dobio bih dodatke za ženu i djecu. Sveukupno bih tako mogao računati na nešto preko 4000 DEM, od čega bih trebao odbiti troškove za stan i grijanje, kojih bi 15% plaćao sam, a 85% bi plaćalo Ministarstvo. Nalaženje stana bi bila moja briga. Djeca imaju pravo na medjunarodnu školu.

Na kraju razgovora dala mi je disketu s PCGLOBE.

Valentine Šarčević je u Ministarstvu značajna osoba, barem sudeći po tomu što ima i svoga pomoćnika. Upoznala me s njim. To je pravnik Ljubičić.

U hotelu sam našao poruku kako mi je zaposlenje izteknulo 31. listopada. Dakle već bih se trebao prijaviti na Zavod za zapošljavanje. 

Pošao sam do ureda Pera Poljanića i izpričao mu razgovor sa Sanaderom, a zatim sam nazvao Marianu i upitao što misli o odlazku u Bugarsku. Kategorički je odbila takovu mogućnost. 

Uvečer sam sjedio sa Antom Stojanom u stakleniku. Vidjeli smo skupinu liberala, koji su iz Dubrovnika došli na sutrašnji sabor HSLS-a. Javio nam se bračni par Kraljević.

Stojan mi je prigovorio što nisam više lobirao za sebe. Po njegovu mišljenju trebao sam za vrieme svojega mandata praviti utjecajnim ljudima različite usluge, pa kasnije tražiti uzvrat.