Ministrov rodjak

Srieda, 1. prosinca 1993.

Prije odlazka do Zavoda za zapošljavanje ipak sam odšetao do Grada, točnije do ureda Davora Miloglava, koji mi je postao osnovno utočište. 

Nazvao sam još jedan put Tomislava Bošnjaka, kako bih razčistio stvari do kraja, i kako sebi kasnije ne bih mogao prigovarati. Saznao sam kako je Bošnjak negdje na putovanju.

Odmah zatim nazvao sam Ivicu Šurkovića u Zavod za zapošljavanje, ali je on bio zauzet. Moje ime je razvidno i kod Šurkovića ozbiljno izgubilo na težini.

Baš kad sam pošao prema vratima Miloglavova ureda, odlučivši jednostavno otići do Zavoda, nazvao me je Vinko Brnadić i pozvao k sebi u ured.  Kod njega sam našao i Miletu. Bili su vrlo veseli. Gotovo u glas su mi rekli, kako je „s mojim zaposlenjem u Ministarstvu sve u redu“ i kako samo trebam odputovati u Zagreb. Brnadić je pri tom izvadio bocu whiskeya i nalio tri čaše. Podignuli su svoje čaše nazdravljajući prema meni.

Gledao sam ih u čudu. Rekao sam im neka se ne šale sa mnom jer mi doista nije do šale i kako u Zagrebu ne mogu biti jer tamo nemam smještaja, a presiromašan sam smještaj sam plaćati, pa mi se više izplati poći na Zavod za zapošljavanje. Rekao sam im kako su me upravo prekinuli, jer sam bio krenuo prema Zavodu.

Brnadić je odmah rekao kako će mi srediti putni nalog, kartu za zrakoplov i smještaj u hotelu "Palace", a ja samo trebam sa sobom odnieti radnu knjižicu i ostati nekoliko dana u Zagrebu, dok se stvari ne srede. Ako ne sredim smještaj onda se mogu vratiti, a on će mi onda srediti nastavak primanja plaće.

Činilo se kako doista ozbiljno misli to što govori. S druge strane bio sam sit svih tih već silno ponižavajućih neizpunjenih obećanja. Ipak odlučio sam prihvatiti Brnadićeve rieči kao izkrene.

Mileta je zatim skrenuo razgovor na Atlantsku plovitbu i priznao kako ga je Savin prošli put iznenadio, ali se sliedeći put ne će izvući. Po njegovu mišljenju Savin jednostavno više nije dobro rješenje za Atlantsku, kojoj na čelnom mjestu treba svježa krv, a on je eto našao sjajno rješenje u mladomu Denisu Orliću, koji je uz sve to i prvi rodjak ministra Nadana Vidoševića.

Stvari su mi se odmah razbistrile u glavi. Ova Brnadićeva i Miletina skrb o meni povezana je sa smjenom Savina. Savin jednostavno ima peh što je u Atlantskoj zaposlen ambiciozni mladi pravnik, koji je uočio mogućnost ostvarbe velikoga skoka u svojoj karieri, jer mu je rodjak postao ministrom.

Sreo sam toga Orlića jednog prigodom i nije na mene ostavio ni pozitivan ni negativan dojam. Možda je krasan i sposoban čovjek, ali činjenica je kako nastoji uporabiti svoje rodbinske veze u cilju napredka. U stvari, ne bi ga se trebalo zbog toga obtuživati. To je uobičajena i razširena pojava.

Sve u svemu to srdačno prijateljsko razpoloženje Milete i Brnadića prema meni ima svoje razloge i s te strane gledajući Brnadićeva ponuda možda je doista izkrena. Postavljanjem Orlića za upravitelja Atlantske, Mileta i Brnadić postižu dva cilja odjednom. Na čelu najsnažnije dubrovačke tvrdke imaju svojega čovjeka koji će im biti zahvalan, a na putu je privatizacija tvrdke, u kojoj oni vide i svoj vlastiti interes. S istim potezom takodjer osiguravaju stvaranje osjećaja zahvalnosti kod ministra Vidoševića, a zahvalnost jednog ministra uviek može dobro doći. Ako sam na svoju ruku, ipak nisam glup.

U trenutku sam se uklopio u veselo razpoloženje i izpijanje čaša, što je potrajalo još neko vrieme, a onda sam napustio taj prijateljski par i izišao na Stradun odgodivši odlazak do Zavoda za zapošljavanje. Ako i zakasnim nekoliko dana s prijavom, valjda ne ću puno izgubiti. Osim toga, vjerojatno se ne treba prijaviti prvi dan kad čovjek ostane bez posla. Prolazilo mi je to kroz glavu, ali mi se jednostavno nije dalo to provjeravati. Odlučio sam riskirati. U životu sam riskirao puno više od toga. 

Vjerojatno zbog nagloga pozitivnoga obrata kombiniranoga s nešto alkohola sviet mi se počeo činiti svjetlijim. I ljudi koje sam sretao činili su mi se prijateljskijim. U stvari puno svieta me cielo vrieme liepo gleda, samo ja to ne opažam ili ne želim opaziti, jer sam u načelu razočaran s ljudima uopće. To je s moje strane nepravedno. Ljudi imaju svoje živote i većina ih uobće ne stremi nekakovim višim ciljevima.

Postolar Žeravica mi je s izrazom velike naklonosti i prijateljstva na licu probušio rupe na remenu koji mi je bio darovao rodjak Pero. Urar Katušić mi je takodjer s prijateljskim osmiehom na licu bezplatno popravio Markovu ručnu uru Samsung. Susreo sam Borisa Filičića, koji mi se javio izuzetno ljubazno. Pozvao me je neka svratim kod njega. Obećao mi je nabaviti crnogorske novine od rujna i listopada 1991. Kad budem pisao knjigu te novine bi mi mogle dobro doći, ne sam što bih imao uvid u stavove naših neprijatelja, nego bih mogao saznati i neke stvari koje nisam mogao naći u našim novinama.

Kad je počela je kišica, zamolio sam svojega bivšega vozača Mata neka me odveze doma.

Baš kad sam ušao u stan nazvao me je Pero Poljanić iz Zagreba i rekao kako je bio nazočan kad je Sanader s Miletom brzoglasom razgovarao o meni i kako je Mileta sa sprdnjom govorio o mojemu odlazku na Zavod za zapošljavanje. Možda se Mileta izrugivao, jer misli kako će se to dogoditi, a možda se sprdao jer drži kako se to ne će dogoditi i ja samo pravim nekakovu predstavu. Bilo bi dobro kad bi to bilo ovo drugo. Nisam imao ni snage ni volje Pera detaljno izpitivati za njegovo mišljenje o tomu.

Nazvao me i Joško Jelavić. Želio bi moje sudjelovanje u krugovalnoj odašiljbi u svezi sa šestim prosincem 1991. Rekao mi je kako će u toj odašiljbi sudjelovati čak stotinjak ljudi. To me je odmah odbilo, ali sam mu ipak rekao neka me ponovo nazove u petak. 

Nisam oduševljen s njegovim pozivom. Pitat ću ga koliko bi to trajalo i kako me se do sad nikad nije sjetio, a bilo je raznih prigoda. Sad bi me se razvidno željelo utopiti u množtvo i na taj način me u stvari samo omalovažiti. 

Četvrtak, 2. prosinca 1993.

Hodao sam po laganoj kiši s otvorenim kišobranom prema Gradu, kad se u mojoj blizini zaustavio samovoz iz kojega mi je Vinko Brnadić doviknuo kako će me ujutro u Županiji čekati putni nalog i zrakoplovna karta. Za upravljačem samovoza u kojemu se vozio Brnadić, sjedio je Tomo Tomaš, koji me je takodjer srdačno pozdravio. Ipak sam odšetao do Grada. U Županiji o Brnadićevoj priči nitko nije znao baš ništa! Jedino sam saznao kako je Brnadić s Tomašem u Metkoviću kod gradonačelnika Margete!

Shvativši kako je moje jučerašnji zaključak o Brnadiću još jedan put bio pogrješan, odmah sam nazvao upravitelja Zavoda za zapošljavanje Ivicu Šurkovića, koji se ovaj put odmah javio vrlo srdačno. Rekao mi je kako imam pravo na 685.000 HRD mjesečne naknade za slijedećih 15 mjeseci, a mogao bih za to vrieme plaćati neke male sume, kako bi mi tekao radni staž. 

Svratio sam do Čića, a on je nazvao neku gospodju u Zagrebu, prijateljicu žene Miroslava Tudjmana Vanje, koja je u Ministarstvu vanjskih poslova zaposlena kao glasnogovornica. Čićova neimenovana zagrebačka veza će, tako ju je Čićo zamolio, preko svoje prijateljice Vanje saznati kad će Granić biti razpoloživ za Čićov poziv. Čićova kombinacija mi se učinila po nešto kompliciranom. Zar mu nije bilo lakše reći svojoj tajnici neka naziva Ministarstvo i traži Granića sve dok ga ne dobije? Ipak, nisam mu ništa prigovorio. Valjda zna što radi. Uostalom, po svemu sudeći, daleko najvjerojatnija moja kombinacija je Zavod za zapošljavanje. 

Nazvao me je Kićo iz Zagreba i rekao mi kako nije uzpio doprieti do Jure Radića, ali je zato uzpio razgovarati s Radićevim dundom, koji će me spomenuti svojemu netjaku. Opet neka čudna kombinatorika. 

Zvao me je Nikša iz Beča. U razgovoru sam mu spomenuo kako postoji vjerojatnost mojega dolazka u Zagreb u nedjelju. Nikša je na to rekao, kako bi se u tom slučaju on svakako dovezao do Zagreba, kako bismo porazgovarali o mogućemu zajedničkomu poslu.

Petak, 3. prosinca 1993.

Joško Jelavić je zvao oko 10, a dogovorili smo se za 9, pa sam to izkoristio kao izpriku za izbjegavanje našega razgovora za krugovalnu odašiljbu. Bio sam doma, ali sam, kad je zazvonio brzoglas, rekao Marku neka se javi i ako to bude Jelavić, neka mu kaže  kako sam čekao njegov poziv sve do malo prije, a onda sam izišao negdje vani i nisam mu rekao gdje idem.

Od putnoga naloga izgleda nema ništa. Nazvao sam Županiju i saznao kako je danas Brnadić u Splitu, a ovaj put mu družtvo čini Branko Bazdan. Jure Burić je na dopustu. Nazvao sam i Bošnjaka u Zagreb, ali je i on još uvijek na putu.

Odlučio sam izpitati mogućnost zaposlenja na fakultetu pa sam nazvao dekana Josipa Lovrića. Rekao mi je kako će uskoro razpisati natječaj za asistenta iz Informatike, s plaćom od 1 milijun HRD. Kad sam mu rekao kako je to izpod meni prihvatljive razine, odgovorio mi je kako bi moje zaposlenje kao asistenta bilo formalnost, jer bih nakon šest mjeseci bio promaknut u predavača, te kako bih inače odmah mogao početi držati predavanja, a on bi mi u tomu prielaznomu razdoblju neformalno dodao još pet stotina tisuća, pa bih de facto odmah dobio plaću predavača u visini od milijun i pol HRD.  Pitao me je kad bih se mogao odlučiti i dodao kako će u svakom slučaju zbog mene odgoditi natječaj za 15 dana. Sve u svemu u ovoj kombinaciji bi mi se smiešila mogućnost zarade koja je  samo dvostruko veća od naknade na Zavodu za zapošljavanje. I pri tomu bih se trebao javiti na natječaj za asistenta! To sigurno ne ću učiniti.

Zvao sam Pera u Beč. Rekao mi je kako bi on i Stjepo Obad bili oduševljeni kad bih počeo s njima sudjelovati u nekomu poslu.

U Atlantskoj sam podignuo na ime naknade za dosadašnji rad u upravnom odboru u gotovini 12.411.224 HRD! To je za mene sada golem novac. Pokazuje se kako je moje imenovanje u upravni odbor Atlantske bilo ne samo izraz mojega uobičajenoga otpora utjecajnim krugovima, nego mi se to i financijski izplatilo.

Rodjak Nikša me je opet zvao, a kad sam mu rekao kako mi je dolazak u Zagreb propao predložio mi je neka doputujem na njegov račun. 

Subota, 4. prosinca 1993.

S Markom sam ujutro prije 8 sati otišao na Adriatic odigrati partiju tenisa. Krasan sunčan, topao i miran dan. Odigrali smo jedan set, a zatim smo zbog početka treninga tenis kluba morali otići do Palacea. Igrali smo ukupno tri i pol sata.

Marko je sve bolji. Bolji je od mene, pa se moram boriti kako bismo bili koliko toliko ravnopravni. . Kad bi trenirao uru vriemena svaki dan, Marku ne bi bilo premca u Dubrovniku.

Na objed je svratio Milo. Izpričao mi je kako mu je izvjestni kapetan Vidak došao intervenirati za svoju kćer, koja se u Atlantskoj plovitbi nije uzpjela zaposliti, jer je prednost dobila Srbica, koja je inače žena člana Upravnoga odbora Dubravka Kaminskoga. Sad bih ja, kao Milov brat i pravednik koji se bori za hrvatska prava, po Vidakovu očekivanju valjda trebao izpraviti tu nepravdu.

Pošao sam s Milom i Antunom na svečano otvorenje pokrivenoga bazena i utakmicu sa splitskim  Jadranom. Jug je vodio minutu prije kraja utakmice s 10:8, a onda je dubrovački origino Djero napao jednoga od sudaca, pa je ovaj prekinuo utakmicu! Prije početka utakmice  Djuro Kolić je preko razglasa pozdravio nazočne uglednike. Počeo je s Vinkom Brnadićem, zatim je spomenuo Darinka Ivekovića i na kraju Čića Obuljena, koji je zatim formalno otvorio bazen.

Pavuša Babarović me je pozvao na otvorenje izložbe slika arhitekta Ivanišina. Tamo mi je prišao Joško Jelavić i rekao kako je on jedini u dubrovačkoj krugovalnoj postaji želio i mene uvrstiti medju stotinu ljudi koji se sjećaju svetoga Nikole 1991. Ostali su svi bili protiv toga. S Perom Poljanićem i Čićom Obuljenom je već napravljen intervju, koji će se objaviti u krugovalnom dnevniku.

Rekao sam Jelaviću kako je za mene razvidno dubrovačka krugovalna postaja zatvorena, pa on onda nema smisla forsirati ubacujući me medju skupinu anonimaca. Neka se slobodno pridruži ostalima koji svoje krugovalne koriene vuku iz jugoslavenskoga komunizma, zaključio sam.

On mi se na to počeo izpričavati. Skrušeno se udaljio nakon što nam je prišao upravitelj Atlantske Špiro Savin. Savin mi je pružio ruku kao dobromu staromu prijatelju i rekao kako se čudi što smo mi u Dubrovniku „tomu dripcu Mileti dopustili vodjenje kadrovske politike“. Nastavio je pohvalivši me kao čovjeka koji se „ne želi vrtjeti u tim pokvarenim krugovima“.

U meni sad, kad se osjetio ugroženim, razvidno vidi saveznika. Do nedavno nisam imao osjećaj te njegove velike naklonosti, premda je, ruku na srce, prema meni uviek bio korektan.

Milo mi je rekao kako je Denis Orlić, s kojim Mileta želi zamieniti Savina, Jugofil.

Nakon Savina prišao mi je i srdačno mi se javio Ivo Jelić. Na isti način mi se javilo još nekoliko ljudi. 

Nedjelja, 5. prosinca 1993.

Po prekrasnomu vriemenu ja i Mariana otišli smo u Grad. Svratili smo na misu u Male braće, a onda stali kod Orlanda i ćakulali s dosta ljudi. U žutom puloveru pojavio se i Miro Čutura s obitelji. Predstavio nam je svojega  zeta studenta i pokazao kćer Ivanu koja će uskoro roditi. Čutura me upitao što radim.  „Kao Arbeitslos ja sam na Arbeitsamtu. Ima nas tamo na tisuće pa ne znam kad ću doći na red za posao“ odgovorio sam mu pokušavajući biti duhovit. Kiselo se nasmijao. Koliko god smo se udaljili, ipak mu nije drago vidjeti me u nevolji.

Pozdravili smo se i s Petrom Čumbelićem i Bingom Franušićem.

Gjaje, Babarovići i Vilovići su takodjer bili tu. Pojavili su se i Mario Mrkušić i Nada Brigović. Zatim je došao i Čićo Obuljen u družtvu s Joškom Jelavićem. Netko je komentirao kako je Čićo do sad negdje djeci u ime Grada dielio darove.

S Tomšićima smo otišli na dogovoreni objed kod Korića. Bio je to doista ukusan objed u fino uredjenomu stanu Korićevih u starinskoj kući.

Zidovi u stanu su prepuni slika. Na vrhu kuće je Korić nedavno dogradio taracu.

Koriću je ovo drugi, a njegovoj ženi Liviji treći brak.

Objed je bio začinjen s ćakulama.

Tako smo saznali kako je Mato Djurović padao na godinu u školi i ima ženu Srbicu, kako je Pero Vićan takodjer padao nekoliko puta u srednjoj školi i  na koncu izgubio pravo na daljnje školovanje, pa je zbog toga u Zagrebu završio trogodišnju srednju poljodjelsku školu, a kad je shvatio kako mu je eto glede škole dobro krenulo, za logični nastavak poljodjelske obrtničke škole odabrao je politički fakultet!

Nino Bulić, sadašnji ministar turizma, završio je u Dubrovniku ekonomski fakultet, zaposlio se u hotelu Croatia na recepciji, gdje je izdavao ključeve. Kad u četiri mjeseca nije naučio brojeve soba na talijanskomu i francuzkomu jeziku, unapriedjen je u voditelja prodaje. I tu se prirodno i očekivano pokazao nesposobnim, što su saznali u Babinu kuku i doveli ga k sebi kao pojačanje. Za prielaz u Babin kuk dobio je stan. Njegove sposobnosti je zatim uočio Rade Vrtikapa, koji je kao dobar Jugoslaven uporabio svoje veze i smjestio Bulića u predstavničtvo Yugotoursa u Londonu. Prava komunistička „success story“.

Tomšićeva žena se nadovezala s osobnim izkustvom u svezi s tom pričom. Jedna Englezica, koja je redovito dolazila na ljetovanje u Dubrovnik, jednom prigodom ju je  upitala zašto je Bulić poslan kao špijun u Englesku. Moram priznati kako mi je ovaj završetak priče o Buliću bio nejasan.

Nisam mislio kako ću biti u situaciji u kojoj ću braniti komuniste Vićana, Djurovića i Bulića, ali evo i to se dogodilo. Rekao sam družtvu kako su sva trojica po mojemu mišljenju vrlo sposobni i pametni ljudi, pa se priče koje sam o njima upravo čuo jednostavno u to ne uklapaju.

Saznali smo i kako je Matko Medo sad postao odpravnik poslova za Južnu Ameriku i kako će uskoro postati  veleposlanik za nekoliko južnoameričkih država.

Darko Tomšić je izpričao, kako je Pero Poljanić za jednoga svojega putovanja s "Liburnijom" u jednom družtvu počeo hvaliti sina, a onda mu je sve pokvario zapovjednik broda Manola prisjetivši se glasno  1991. godine kad je Perova sina ukrcao za člana posade kao mazača i šporkao ga po licu kako bi ga izvukao iz Dubrovnika. Po Tomšićevim riečima, Pero Poljanić nakon toga  do pristajanja Liburnije u Gružu nije progovorio ni rieči.

Objed je trajao dugo, pa nismo uzpjeli otići u glasbenu školu na koncert povodom sjećanja na isti dan 1991., kad je tamo bio održan koncert posvećen Mozartu. Uvečer sam nazvao Antu Skaramucu i izpričao mu se, a on mi je rekao kako mu je žao jer je to bilo odabrano društvo kojemu bih ja bio dragi gost.

Ponedjeljak, 6. prosinca 1993.

Sreo sam u Gradu Pakišu Radicu. Sjeli smo u Snack. On ne može vjerovati kako nisam zaposlen. Propitivao se može li mi svezi s time nešto pomoći. Pridružila nam se Dubravka Šuica, i izpričala nam kako je na dan osnutka HDZ-a uvečer na Stradunu srela Brnadića i Matušića i zajedljivo im čestitala. Bili su osupnuti, ali  je razumljivo što se nisu  mogli sjetiti, kad sami u osnutku nisu sudjelovali. Pokazali su veliku snalažljivost. Na brzinu su izmislili proslavu i priopćili to medijima.

HDZ je inače osnovan u kavani Karaka 11. studenoga 1989. Osnutak je bio dogovoren u Klubu pomoraca, ali su se pomorci uplašili i u zadnji trenutak odkazali gostoprimstvo.

U daljnjoj priči sam saznao kako je Frano Matušić dugo u vezi s profesoricom Petrić, koja je  pravoslavne vjere i dosta je starija od njega, pa se sad počeo nje sramiti. Igrom slučaja sreo sam a Matušića na Pilama kad sam dolazio u Grad. Javio mi se srdačno. Rekao sam Dubravki i Pakiši, kako mi se ta Franova veza čini baš  pristojnom.

Preslikao sam neke zanimljive dielove pismohrane mojega kriznoga stožera iz rujna 1991.

Na odlazku iz Grada susreo sam na vratima od Pila tajnicu Radmilu, koja mi je spomenula kako je Vinko Brnadić još u petak iz Splita zvao i zatražio pripremu putnoga naloga za mene. Nalog je pripremljen i čeka me. Nije mi znala objasniti zašto me ni ona ni nitko drugi o tome do danas nisu izviestili. U svakomu slučaju uviek je dobro šetati uokolo. Dobro je to i za psihičko i za fizičko zdravlje, a nerietko bude i koristno, kao ovaj put.

Vratio sam se u obćinu do Ide, koja mi je dala pripremljeni putni nalog. Čuvši mi glas iz mojega bivšega ureda iztrčao je Jure Burić i pozvao me k sebi.  Kako su tu upravo bili došli Baldo Bećir i dožupan Burmas pozvao je i njih.

Unutra je bio Vinko Brnadić, koji mi se odmah pohvalio kako je održao obećanje i putni nalog je bio spreman u petak, ali me eto o tome na žalost onda nitko nije informirao. Nije me nitko informirao ni danas i o tome ništa ne bih znao, ali sam srećom susreo Radmilu, pomislio sam, ali sam se suzdržao od komentara. Darovanomu konju se ne gleda u zube.

Jure je izvadio Ballantine's 12 years old.

Zbog Bećira je početna tema razgovora bilo mljekarstvo na Grudi, ali smo zatim puno više vriemena posvetili priči o Burićevu nedavnomu putovanju po snijegu.

U jednom trenutku je Burića nazvao Luka Korda i rekao mu kako je Tudjman najavio zamjenu Prevlake i još nečega za Neum. Jure je razvidno s tim bio upoznat od ranije, barem sudeći po tomu kako je primio Kordine rieči. I Brnadić i Burmas su se ponašali kao ljudi koji o svemu tomu puno znaju i ne vidi tu ništa neobično i neprihvatljivo.

Burić i Brnadić su me  nakon toga na Pilama pričekali dok preuzmem zrakoplovnu kartu, a zatim su me odvezli do Dubrovkinje. Sami su produžili prema Lapadu. Tako su mi rekli. Ne bi bilo čudno kad bi njihov cilj bio objed u Edenu. Pošao sam po Marianu, kako bismo pošli zajedno doma. Nosio sam 5 kg narančina, koje je ona kupila.

Na krugovalu sam slušao kako se Čićo Obuljen  i Pero Poljanić prisjećaju današnjega dana od prije dvije godine.

Uvečer je preko dalekovidnice Tudjman dosta nespretno najavio izlazak Muslimana na more "na krajnjemu jugu" ili u "području Prevlake"! Sve u svemu, koliko god to bilo bolno za Konavljanje, osiguranje ostanka Neuma u granicama Hrvatske je pitanje od životne vriednosti. Još bolje riešenje je jednostavno proglašenje cjelokupnoga područja Hercegovine naseljenoga Hrvatima dielom Hrvatske. Na žalost, objektivno, Tudjman mora paziti, jer bi onda Srbi u Hrvatskoj mogli taj potez uzeti kao podlogu za priključenje Srbiji područja koje drže pod svojom kontrolom. U svakomu slučaju Neum nam je vrjedniji od Prevlake, ali isto tako pitanje je zašto bismo mienjali svoje za svoje, jer su i Prevlaka i Neum poviestno hrvatski i u našim su rukama.

Utorak, 7. prosinca 1993.

Hodajući prema Gradu svratio sam do Pakiše Radice u bivši zarazni odjel bolnice gdje se on uselio sa svojim inšpekcijama. U hodnicima se još osjeća bolnički miris.

Radica se ponovno zgražao zbog moje nezaposlenosti i prije nego sam nastavio hod prema Gradu, nagovarao me neka objavim knjigu.

U Gradu sam preslikao materiale Kriznoga stožera od 1. listopada do 1. studenoga 91.

Pitao sam Idu je li rezervirala moj smještaj u Zagrebu, a ona me je zamolila neka razgovaram s Djurom Miladinom upraviteljem Esplanade u svezi s mogućim dobivanjem popusta za mene Burića i Brnadića, jer po njezinu mišljenju Miladin najviše drži baš do mene, pa bi to trebalo uporabiti u cilju pojeftinjenja putovanja županijskih čelnika. Poslušao sam je i nazvao Miladina.  Upitao sam ga može li meni Brnadiću i Buriću dati 50% popusta. Pristao je odmah, ali je naglasio kako to čini radi mene, ali se ubuduće ne želi nagadjati s Burićem i Brnadićem! Dobio sam dojam kako su Jure i Vinko ranije od Djura nešto zahtievali, i pri tom nisu bili osobito pristojni. Ida o tomu vjerojatno zna, ali mi je to izbjegnula reći.

Dobio sam opet plaću u obćini (1.535.740). Ovaj put je sigurno zadnja.

Bilo je liepo vrieme pa sam se na brzinu dogovorio i otišao na Babin kuk igrati tenis s Mariom Brnadom. Pobijedio me (6:4,4:6,6:2). Pri kraju našega susreta naoblačilo se i počelo je kišiti.

Nikša me je zvao iz Opatije. Tu se smjestio kod žene koja  je za vrieme izbjegličtva dunda Antuna, dundu iznajmljivala stan, koji su plaćali Nikša i Pero. Nikša mi je izpričao kao je danas bio u Zadru radi dogovora o kupovini ribe na tomu području. Želio bi se pod svaku cienu osloboditi konobarenja, a i ovisnosti o Peru, i uz moju pomoć želi započeti vlastiti posao. Uvjerit će se kako mu je najlakša zarada ipak u Alt Wienu. To je vrlo vjerojatno, premda mi njegov entuzijazam izuzetno odgovara jer sam preko njega dobio ozbiljnu opciju za rad i zaradu. Na žalost težko mi je vjerovati kako Nikšu njegov zanos ne će brzo napustiti. A s druge strane gledajući i ja vjerojatno nemam na području trgovine različitom robom neku veliku perspektivu. Nastojao bih raditi sve striktno po zakonu i ne bih znao podplaćivati, a to sigurno nisu neke povoljne osobine.

Srieda, 8. prosinca 1993.

Zvao sam Mila i otišao do njega na Babin kuk. Počastio me je s cognacom. Pridružio nam se i Mladen Falkoni, koji mi je izpričao kako je nedavno bio nazvao Vinka Brnadića i prijetio mu kako bi ga se riešio. Nisam shvatio Falkonijevu priču ali mi se nije dalo tražiti objašnjenje.

Kad sam se vratio doma zvala me je izvjestna gospodja Jurak iz ministarstva vanjskih poslova i rekla mi kako sam dobio rješenje za odlazak u Ukrajinu kao ministar savjetnik. Antun je na to počeo plakati, Mariana se raztužila a i Marko nije izgledao sretan. Odlučio sam ipak otići u Zagreb i tamo odbiti takovo rješenje.

Brnadić i Burić došli su po mene sa samovozom. Utrpao nam se i Danko Atijas. U Ćilipima smo čuli kako će zrakoplov jako kasniti. Vratili smo se na Ploče u stan Jure Burića. Narezao nam je kobasica i pršuta i natočio vina. Tumačio mi je kako je centralno grijanje na struju jeftinije od termoakumulacijskih peći. Rekao sam mu kako nije u pravu, jer termoakumulacijske peći akumuliraju toplinu u vrieme kad je električna energija jeftinija. Sjetio se kako je on liečnik a ja sam inženjer, pa me prestao uvjeravati. Rekao sam mu za Ukrajinu i na koji način mi je to primila obitelj, te kako ću to svakako odbiti po cienu gubitka zaposlenja. Obećao mi je kako će intervenirati kod Valentića.

Vratili smo se u Ćilipe. Zrakoplov je sletio, ukrcali smo se i izkrcali, te smo se vratili doma s Brnadićevim Renaultom 25, koji je on uzeo za sebe, a Županiji ga je darovao upravitelj HTP Dubrovnik Ivica Valjalo, vjerojatno uočivši prigodu za svoj politički oporavak, nakon što sam ja u Dubrovniku nestao s političke scene. Renault 25 on sigurno drži svojevrstnom ulaznicom, koja je doduše ponešto skupa za težko stradalu najveću dubrovačku hotelsku tvrdku, ali je za Valjala bezplatna.

U svakomu slučaju završava se razdoblje ovoga moga čudnoga statusa bezpomoćnoga promatrača političkih promjena na dubrovačkomu području, koje bi se mogle nazvati „lov na položaje“ ili „usitnjivanje za sitne duše“.

Možda bi netko mogao u svezi s tim lamentirati kako je zbog toga „narodu sve gore“. Ja ne ću. Ciela ova luda operacija multipliciranja jedinica lokalne samouprave većini ljudi doista nije donijela baš nikakovo dobro, nego nas je sve samo udaljila od mogućnosti brzoga oporavka, ali „narod“ je tako htio. Ljudi su sve skupa prihvatili bez ikakovoga odpora i pri tomu čak birali svoje predstavnike. Ljudima u stvari odgovara postojanje što je moguće većega broja različitih institucija i položaja u upravi, jer im se na taj način povećava vjerojatnost i mogućnost nalaženja u svemu tomu mjesta za sebe ili svoje bližnje. To im se čini atraktivnijim nego nekakov obći napredak. Pa onda neka im bude!

Ne! Ipak nije sve baš tako. Sve je uviek bilo i ostalo u rukama snalažljivaca, a većina ljudi u stvari ne shvaća baš puno i pati ili profitira zavisno o tomu jesu li na vlast došli sposobni ili nesposobni, inteligentni ili neinteligentni, pošteni ili pokvareni, odlučni ili neodlučni, hrabri ili kukavice. Što je broj ljudi na odredjenomu području manji to je izbor koji je na razpolaganju skučeniji i stoga je veća vjerojatnost lošijeg rezultata.

Svi ovi zaključci naravno nisu neka dubrovačka posebnost. Nesumnjivo se sve može primieniti na razini ciele Hrvatske. Na žalost!

Konac prvoga diela