Hallooouuu

Utorak, 23. studenoga 1993.

Otišao sam s Marianom na tržnicu u Gružu. Kupio sam garofule i odnio ih mami na grob.

Uzpio sam dobiti Tomislava Bošnjaka, koji mi se javio s "Hallooouuu". Izpričao mi je kako je prije godinu dana došao iz Australije, gdje je proveo 30 godina. Rekao mi je kako trebam doći u Zagreb, pa će on prema mojim sklonostima odlučiti gdje će me u Ministarstvu zaposliti! Rekao sam mu kako ja ne dolazim raditi u Ministarstvu, nego obaviti pripremu za odlazak inozemstvo. Upitao sam ga za moj smještaj, a on mi je odgovorio, kako Ministarstvo plaća smještaj „samo do razine pomoćnika ministra ili veleposlanika“.

Rekao sam mu kako ja taj rang i očekujem. To je bio kraj našeg razgovora. Obećao mi je kako  će me zvati poslije podne ili ujutro, nakon što se savjetuje.

Odmah zatim me je zvao Jure Burić, kako bi mi javio “veselu viest“, jer mu je Sanader rekao o mojemu dolazku u Zagreb. Izpričao sam mu malo prijašnji razgovor s Bošnjakom i rekao mu kako ja ne mogu ići u Zagreb po svaku cijenu, kao prosjak. Nagovarao me je neka svakako podjem, a onda mi obećao kako će ujutro ponovno zvati Sanadera.

Na dalekovidnici sam gledao izvješće o Tudjmanovu posjetu Ministarstvu vanjskih poslova. U "TV Parlamentu" o Srbima i rješenju integriteta Hrvatske dosta nevješto su razpravljali Savka i Tripalo (HNS), Manolić i Ivić Pašalić (HDZ), Prkačin i Džapić (HSP), te Pupovac (SDF).

Srieda, 24. studenoga 1993.

Branko Bazdan nije htio podpisati odluku o mojoj plaći. Saznao sam to od Čića kojega sam susreo na Stradunu. Odpratio sam ga do „Nautike“ na objed sa Špegeljom, koji je doputovao u Dubrovnik „radi veterana". Dakle već se formirala i ta kategorija ljudi. Ljudi se snalaze na razne načine.

Na objedu će, razumije se, biti i Jure, pa će mu Čićo reći kako on kao župan treba podpisati rješenje za moju plaću, jer je to jedini način realizacije onoga što su se jučer dogovorili. Za vrieme dok smo išli preko Pila zastao je i izpričao mi kako je na gradskom odboru HDZ-a bila razprava o prihvaćanju davanja 15 stanova županiji na razpolaganje. On je nakon dvije ure razprave i vriedjanja bio jedini protiv. Osam je bilo suzdržano, a 9 za prihvaćanje. Tako prijedlog ipak nije prošao, a Čićo je ostao sam. Zaključio je svoj priču s riječima "Počelo je". Ušao je zatim u restaurant, ne objasnivši mi do kraja što je s tim riečima želio reći.

Četvrtak, 25. studenoga 1993.

Nisam mogao spavati, pa sam ustao vrlo rano. S Marianom sam izišao iz kuće. Ona je pošla na posao, a ja sam se prošetao do groblja na Dančama. Danas je sveta Kate, koja se za mamina života izuzetno slavila u našoj obitelji. Popravio sam cvijeće mami na grobu i otišao u Grad. Točno u 8 i 30 stigao sam u sv. Vlaha na početak mise. Platila ih je rodbina dvije pokojne Kate. Kod Davora Miloglava sam saznao kako Branko Bazdan i dalje spriečava izplatu. Otišao sam do Jure Burića. Bio je zauzet. Preko Ide sam poručio Juri kako ga moram vidjeti za najviše deset minuta, jer mi je jako žurno.

Jure se pojavio točno nakon 10 minuta i rekao mi kako Bazdanu ponovno zapoviedio neka podpiše izplatu moje plaće. Nazvao sam odmah zatim Mata Krmeka i zamolio ga neka podje do Bazdana. Bazdan je Krmeku ipak usmeno potvrdio dogovoreno i izgleda kako je danas ipak uplaćena plaća.

Kisiću se rodio sin. Rekao mi je to, kad sam ga našao kako kopa po pismohrani. Upravo je bio pronašao moj odgovor riečkoj gospodarskoj komori, na njihovu ponudu za popravak jednoga srušenoga gospodarskoga ili školskoga objekta. Ponuda je bila upućena Peru Poljaniću 14. prosinca 1992. Pero je to, po svojemu običaju u ovakovim slučajevima, odmah prosliedio k meni, a ja sam pristojno odgovorio već 16. prosinca. Zahvalio sam im se i pozvao ih neka dodju u Dubrovnik i odaberu objekt, a za daljnje kontakte označio Antu Srhoja uz njegov broj brzoglasa.

Kisić mi je rekao kako će preko Ivane Burdjelez na krugovalu napasti Toma Vlahutina zbog laži koju je iznio u svezi sa mnom. Dokument koji je upravo pronašao bit će jedan od dokaza kako sam, gdje god je to bilo moguće, u svezi s obnovom reagirao izuzetno brzo i poslovno. 

Zvao sam Tomislava Bošnjaka. Njegova tajnica se na razne načine izvlačila dvije ure, ali bio sam uporan i nazivao ga ponovno sve dok se nije ljubazno javio i rekao kako „prošli put nije znao o čemu se radi, pa je razgovarao s Granićem, a Granić mu je rekao kako ni on ne zna o čemu se radi, pa će preko tjednice razgovarati s Tudjmanom“.

Sjeo sam u kafić sa Srhojem. On mi je izpričao kako je Pero Poljanić digao buru oko kupovine odmarališta "Soko" u Trsteniku. Odmaralište je kupio izvjestni Stojić, koji je inače član vlade Herceg Bosne. Srhoj drži kako je osnovni razlog Perova nezadovoljstva što je on sam to htio kupiti!

Mato Krmek mi je donio i ostatak novaca od putnog naloga.

Poslije podne smo Mariana i ja bili u Katije čestitati svetu Katu. Iznenadili smo i nju i Iva. Nisu bili naviknuli to slaviti. Na povratku smo na benzinskoj crpki kupili ulje i detergent Lind  oko 40% jeftinije nego u uobičajenim trgovinama! 

Uvečer me nazvao Milo kako bi mi izpričao, po njegovu mišljenju fantastičnu anegdotu. U jednoj odašiljbi su pozivali slušatelje neka se jave i izpričaju dobar vic, pa će biti nagradjeni ulaznicom za koncert skupine "Magazin". Javila se jedna žena i izpričala:

„Došao čovjek kod psihijatra. Psihijatar ga pita što mu je, a čovjek počinje svoju priču s: Ja sam Hercegovac… To nije bolest nego sramota, prekinuo ga je psihijatar.“

Na to su se svi u krugovalnom studiju stali glasno smijati, završio je Milo svoju priču.

Anegdota je neukusna i na crti je podjele Hrvata.

Petak, 26. studenog 1993.

Odveo sam Antuna u bolnicu. Odvezao nas je Pavuša Babarović. Izgleda kako je sve u redu s Antunovom nogom.

Zatim smo ja i Antun otišli u Grad. Odveo sam Antuna na šišanje, a zatim smo se kod Cele našli sa Zvonom i Meri Vreček. Zvone me bio predhodno nazvao rekavši kako bi me svakako želio vidjeti i nešto zamoliti. Pokazalo se kako bi oni željeli legalizirati svoju kućicu na Šipanu. Rekao sam im kako je to sad podpuno javan postupak, koji sa sobom nosi odredjene troškove i kako su jednostavno mogli to realizirati i bez mene. Povezao sam ih s Hrvojem Macanom.

Sreo sam na Stradunu i Juru i Čića, koji su mi opet obećali kako će zvati Granića i Radića. Sreo sam Daidju. Rekao mi je „kako se moramo vidjeti“. A upravo smo se vidjeli! U stvari, bila je to fraza s kojom se ljudi služe kako bi odgodili ili pak u podpunosti izbjegnuli ozbiljan razgovor.

Nazvao sam Juru Radića. Nije bio u uredu. S Tudjmanom je otišao na Brijune. Dakle tamo će Granić i Bošnjak razgovarati s Tudjmanom o meni.