Samokres i poštar

Subota, 24. srpnja 1993.

Danas je neznani protivnik tenisa primienio novu taktiku. Ostavio je vodu neka teče, pa su se sa strane terena stvorile lokve. Kako nam lopte ne bi upadale u vodu, Marko i ja smo se samo prebacivali, a prestali smo kad su se pojavili stariji Djuho s još jednim vojnikom s Oraha, te još četvorica, od kojih je jedan ponosno naglašivao kako je po zanimanju liečnik. Prije toga bio je svratio i Pero Jemo. Tenis na Adriaticu postaje sve popularniji, pa ćemo morati ujutro dolaziti još ranije.

Poštar mi je donio mobilizacijski poziv, ali ga Mariana nije htjela podpisati. Ako me doista žele strpati u vojsku, bit ću sigurno prvi i jedini dužnosnik moga ranga i godina kojega su mobilizirali. Ako Mariana nije nešto krivo shvatila, možda stvar i nije tako naivna. Biti u vojsci, znači biti okružen oružjem, što daje jednostavniju mogućnost za  eliminaciju. 

Zvala me je brzoglasom Anka Martinović i rekla kako je  Toni Lozančić pronevjerio 12 milijuna HRD, te kako ne voli HDZ, Obuljena, Burića i Hercegovce! Pristojno sam rekao nesretnoj ženi, kojoj je poginuo sin, kako bi glede bilo kakove nezakonitosti trebala nazvati redarstvo i kako nisam protivnik niti HDZ-a, niti Obuljena, niti Burića, niti Hercegovaca, ako je to očekivala. Odgovorila mi je kako ona sve to zna, ali me je ipak nazvala jednostavno kako bi mi se izjadala, i kako joj je već lakše, samim tim što je razgovarala sa mnom.

Nedjelja, 25. srpnja 1993.

Gledao sam slikopis s Budom Spencerom na RTL-u. Čovjek se bori protiv kriminala i biva suspendiran, oduzet mu je samokres i postao je pješak. To je dosta uobičajena i česta filmska tema. Nisam se mogao oteti mislima o sličnoj vlastitoj sudbini. Doista me se može uzporediti s poštenim sheriffom u pokvarenomu New Yorku, ili  redarstvenim povjerenikom u korumpiranom Napulju? To u stvari uobće nije upitno. Moj položaj je baš takov.

Dok sam jutros s Markom igrao tenis, odjednom mi je preko lica prošao oblak nezadovoljstva.  Marko ga je primietio s druge strane terena, pa je prestao igrati i došao k meni upitati me što mi je. Zagrlio me i stao tješiti, nakon što sam mu rekao, kako se jednostavno u jednom trenutku nisam mogao koncentrirati na tenis, kad sam se sjetio koliko samo nezahvalnosti i podvala doživljavam. Sjeli smo na klupu nekoliko minuta, kako bih se oslobodio težkih misli, a onda sam zaključio, kako je u tomu smislu igranje tenisa u stvari učinkovitije nego sjedanje, pa smo nastavili igrati. Svatko ima svoj križ i treba biti spreman nositi. 

Kad i tenis ipak nije bio dovoljan za popravak razpoloženja,  Marko mi je predložio igranje picigina. Kupanje i picigin su se doista pokazali boljim liekom od tenisa. Bili smo doslovce jedini kupači na podpuno praznoj pjeskovici. Nevjerojatno! Baš nitko, osim mene i moga sina nema potrebu za morem i suncem, a srce je ljeta. Ako već nema turista, onda bi bilo logično kako puno odraslih Dubrovčana nema što raditi, pa bi barem neki od njih trebali tražiti utjehu u kupanju. A što je s djecom? Školska godina je odavno završila. 

Ipak glavna dubrovačka pjeskovica je bila sablastno i misteriozno prazna! Jedino objašnjenje je kako su ovdašnji ljudi, nakon svega što su proživjeli ovih godina, zapali u depresiju, pa im kupanje, a još manje tenis jednostavno ne padaju na pamet. Možda sam u stvari jedan od onih koji svoj križ ne osjeća toliko težkim, kao što svoje križe osjećaju drugi ljudi, pomislio sam bacajući se za lopticom po plićaku. Ta pomisao se pokazala spasonosno osvježavajućom.

 Ponedjeljak, 26. srpnja 1993.

Teniski teren kod Adriatica našli smo poplavljen, jer je netko opet bio ostavio otvorenu vodu, pa smo Ante Obad, ja i Antun pošli do hotela Palace,  gdje je mreža šuplja, a tartan podloga je pogubna za nožne zglobove. Ante mi se potužio kako mu ženina sestra i njezine dvije kćeri ne žele ići u hotel, kojega im je, na moju zamolbu, sredio Pavo Handabaka. Rekao sam Anti kako je to nezahvalno, jer me je najprije molio za pomoć i intervenciju, a sad mu ženina svojta nije zadovoljna. Utješno je što će Hrvatska država u ovomu slučaju uštedjeti, jer za svakoga prognanika hotelima plaća 400000 HRD mjesečno.

Poštar mi je donio čepove za uši, koje mi je iz Beča poslao rodjak Pero. Upitao sam poštara, zašto u subotu nije ponovno donio preporučeno pismo od vojske, iako je sam na obaviesti napisao kako trebam biti doma od 14 do 18 sata. Naglašeno bezobrazno mi je odgovorio kako to namjerno nije učinio i ne pada mu na pamet to učiniti. Tom poštaru nikad nisam bio drag, a doduše nije ni on meni. Odavno sam bio uočio kako je razvidno jugoslavenski i komunistički orientiran. Sad je sav sretan zaključio kako je opet došlo njegovo vrieme, nakon što se prošlih nekoliko godina, jer me se bojao, činio pristojnim i dobrim. Našao me je na krivoj nozi. U drugim prigodama bih bio jednostavno prešao preko njegove bezobraznosti, ali ovaj sam, „ne žaleći truda ni troška“, nazvao ravnatelja pošte Šobera i opisao mu poštarevo ponašanje. Šober mi se izpričao i odmah obećao kako će poštara pozvati na odgovornost. Rekao sam Šoberu kako bih samo želio neka poštara malo uplaši, odnosno neka mu pričini nekoliko neugodnih trenutaka i to je sve. Ne bih želio čovjeku pričiniti bilo kakovu drugu štetu. Na to se Šober nasmijao, izpričao mi se još jednom i rekao, kako će postupiti baš tako kako tražim.

Zatim sam zvao Tea Andrića i Jadrana Delaša. Obojica su mi rekli kako nemaju pojma o kakovomu pozivu se radi i kako će me nazvati kad to izpitaju.

Poglavarstvo je povisilo ciene vode za 70% i odvoza smeća za 120%. Prema krugovalnomu izvješću izgleda kako Poglavarstvo postoji radi povećanja ciena.

S Marianom sam pošao poslije podne na kupanje. U Uvali smo se zabavljali gledajući kako se jedan mladi čovjek u maskirnoj odori sa svojim samovozom dovezao do same pjeskovice pa s obale dirigira svojemu sinčiću kako se treba kupati.

Nakon što su Hrvati obranili prošle godine Bugojno od Srba, a zatim primili tisuće muslimanskih prognanika, sada su im se Muslimani „zahvalili“ na način što su preuzeli Bugojno u svoje ruke, a Hrvate protjerali ili strpali u logore.

Utorak, 27. srpnja 1993.

I danas smo Ante i ja igrali tenis kod Palacea, jer je netko ovaj put zatvorio vodu na terenu kod Adriatica, pa ga nije bilo moguće politi. Dakle netko se čvrsto odlučio ukinuti naše jutarnje igre. Ante je bio vidno nerazpoložen kad je opet izgubio.

Jadran Delaš me je nazvao i objasnio mi onaj poziv iz Ureda za obranu. Poslali su mi zahtjev neka vratim samokres koji sam zadužio prije evo gotovo tri godine. Odmah zatim me je nazvao i Teo Andrić i izpričao mi istu priču.

Nevjerojatno! Koliko samo oružja je bilo razpodieljeno, koliko je pušaka i samokresa bačeno u more ili drugdje, a od mene se traži neka vratim samokres. Mogao sam Andriću odgovoriti, kako sam samokres negdje izgubio, ali to nije moj način. Upitao sam ga mogu li taj samokres zadržati barem još neko vrieme, odnosno mogu li ga odkupiti, jer mi je to doista sada jedna sentimentalna uzpomena na težko vrieme koje sam prošao s njim za pojasom, ali Andrić nije pokazao baš ni najmanje razumievanje za moju sentimentalnost. Kazao mi je kako samokres svakako čim prije trebam donieti u Ured za obranu, jer oni “s tim oružjem imaju nekakove svoje planove“!  

Palo mi je na pamet upitati ga kako postupaju prema onima koji su zaduženo oružje bacali u more, ali sam odustao. Zgrožen sam prekinuo razgovor. I to se zove zahvalnost. Za sada barem nisam doživio sudbinu bugojanskih Hrvata. Premda se logički radi o sličnosti.

Zvao me je Pero Poljanić iz Zagreba i rekao kako se sa mnom računa za generalnog konzula u New Yorku, San Franciscu ili Los Angelesu, a još je otvorena mogućnost i za veleposlanika u Južnoj Africi.

Izpričao mi je kako Tudjman odlučuje o svim prvim ljudima veleposlanstava i konzulata i baš Tudjman za sad, iz nekih njegovih razloga, ne želi otvaranje veleposlanstva u Grčkoj, koje je predvidjeno za Pera.

Zvao me je i Hrvoje Macan i rekao kako je Branko Salaj u Dubrovniku. Salaj mi je preko Macana poručio kako je s Tudjmanom razgovarao o meni kao veleposlaniku u Južnoj Africi. Što to konkretno znači Macan mi nije znao reći.

Nema tu ništa ozbiljno. Kad bi bilo, onda bi me Salaj sigurno sam nazvao, ili bi me u svezi s tim nazvali iz Tudjmanova ureda ili iz Ministarstva vanjskih poslova.

Zvao me je Pero Ljubić i rekao kako upis u zemljišnu knjigu zemljišta u Lozici ne može biti proveden, jer u zemljišniku nema nitkoga, tko bi to mogao obaviti!

 S Antunom sam pošao u Grad. Ošišali smo se obojica u Čikata.  Zatim smo pošli u Gruž. Sreli smo Marianu kako se vraća u ured, nakon što je kupila meso i poslala ga na Šipan. Mi smo produžili na placu i kupili liepu dinju. Zatim smo se vratili doma i skuhali kompletan objed. Naravno bez mesa.

 

Srieda, 28. srpnja 1993.

Razgovarao sam s Vilovićem i Lisom. Po njihovoj priči Tudjman je sinoć izjavio kako nije napravio ni jednu stratežku pogrješku. Relativizirao samTudjmanovu priču. Doista je težko sa sigurnošću procieniti je li netko tiekom svoga života radio dobre ili loše poteze. Uzeo sam ka primjer postupak čovjeka koji vidi s kopna kako se netko utapa. Prirodna i ljudska reakcija je pomoći utopljeniku. Čovjek pri tomu treba donieti odluku treba li skinuti cipele i kaput pa skočiti, ili pak skočiti u vodu u kaputu i s cipelama na nogama.  Skidanje cipela i kaputa odgadja skok, i tako se gubi dragocjeno vrieme. Skok u kaputu i cipelama znači sporije plivanje i zbog toga opet gubitak vremena. U oba slučaja pozitivan izhod akcije, odluku čini dobrom, a negativan izhod lošom. Na žalost postoji i mogućnost kako se spašavanje može izroditi u pogrješku. Jer spašeni utopljenik može biti ubojica, terorist, palikuća, ili to kasnije u životu može postati, pa njegovo spašavanje može prouzročiti kasniju nesreću za neke druge ljude. Čovjek nikad ne zna je li u odredjenom slučaju učinio dobro ili loše. Niti to može provjeriti.

-„Samo Bog može o svemu donieti definitivnu ocjenu,“ završio sam svoje glasno razmišljanje, a i Vilović i Lise su me gledali u čudu.

Vratio sam samokres u Ured za obranu. Nisam vidio Andrića, ali službenica koja mi je dala priznanicu, sigurno je vidjela silnu ljutnju na mojemu licu.

Kad sam se vratio doma Čićova tajnica Diana me je nazvala i rekla kako je po Čićovu naputku napisala pismo Mati Graniću, u čijem privitku bi trebao biti moj životopis, a ona ga nema. Otišao sam u Grad do Čića, ali ga nisam našao, pa sam pošao do Davora Miloglava i tamo tiskao životopis i odnio ga Čićovoj tajnici.

Uvečer sam s Marianom, Ivom Vilovićem, te s Ivom Gjajom i Katijom sjedio izpred Zvrka. Pridružili su nam se Braco i Nada Brigović.

Svi su pričali o političkim temama izim mene. Vjerojatno su bili iznenadjeni kad se uopće nisam uključivao u teme koje su pokretali, nego sam razgovor okretao na priče o ribi, mjesečini, obući… Mariana mi je kasnije rekla kako joj se taj moj napadni odmak nije ni malo svidio. Meni jest.

 Četvrtak, 29. srpnja 1993.

Kupio sam spenzu pa opet svratio do Lise i Vilovića. Odmah zatim se na vratima pojavio i Djuro Damjanović, koji mi se pohvalio kako je izabran za predsjednika ogranka HDZ-a u Komolcu. Lise je poslušao moj savjet, pa su njega izabrali za predsjednika ogranka HDZ-a u Župi. Gjaja je predsjednik u Mokošici, Željko Kulišić u Lapadu, Darko Iveković na Montovjerni, Miho Valjalo na Pločama, a Vicko Brbora na Pilama, pa su tako na čelu gotovo svih ogranaka HDZ-a „moji ljudi“. Ne znam jesu li toga sviestni Vinko Brnadić i njegovo družtvo. Možda jesu, ali im se to ne čini bitnim, jer s puno prava drže kako „moji ljudi“ više nisu moji, jer sam ja sad bezznačajan.  A možda im je to jednostavno promaknulo.

S Marianom sam otišao na kupanje i preplivao više od 1 km. Na povratku nas je kod "semafora" pozvao na pivo i kavu Braco Brigović. On stanuje sam u stanu u susjednoj kući. Kaže kako je svakoj od tri žene ostavio po diete i stan.

Pero Poljanić je došao na Pelješac i ostat će tamo 15 dana.

 Petak, 30. srpnja 1993.

Izgleda kako se nešto podpisalo u Ženevi.

Milka Macan me je nazvala i rekla kako joj je Salaj na svom odlazku rekao nešto bitno, ali mi to ne može reći brzoglasom nego kad se vidimo.

Subota, 31. srpnja 1993.

Ante Obad mi je javio kako je dobio upalu uha, pa sam ga u svojoj jutarnjoj teniskoj usavršitbi nadomjestio s Markom. Marku je taj moj rano jutarnji športski entuzijazam vjerojatno bio uzrokom za odlazak na Šipan. Tako ću se sutra morati odreći žutih loptica.

Nedjelja, 1. kolovoza 1993.

Prihvatili smo priedlog Babarovića i Gjaja i popodne se s njima u družtvu kupali na Presidentu. U stvari Mariana se nije kupala jer misli kako je malo dobila na težini, pa to nije željela pokazati. Kasnije joj je bilo krivo, kad sam je uzpio uvjeriti, kako njezina ljepota nije narušena niti jednu mrvicu. More je bilo čisto i toplo. 

Ponedjeljak, 2. kolovoza 1993..

Zvao me neki čovjek koji se predstavio kao Mladen Kamber. Bezobrazno je govorio o meni i Peru Poljaniću, dok je u pozadini neki glas govorio o "obrani Dubrovnika s pjesmom". Slušao sam i šutio, čekajući kad će se izpuhati kako bih mu onda odbrusio.  Zatražio je od mene Poljanićev broj brzoglasa, a kad sam i dalje šutio, počeo je bezobrazno govoriti o mojoj djeci. Tad sam eksplodirao, a on je odmah prekinuo vezu.

Nikako me ne puštaju na miru. U stvari me se još boje.

Srbi su potopili pontonski Maslenički most. Ostvarilo mi se predvidjanje. Je li ovo Tudjmanu bilo potrebito kako bi krenuo na "Krajinu", ili je to fiasco vidjet će se sliedećih dana. 

Utorak, 3. kolovoza 1993.

Upravni odbor Atlantske. U zapisniku mi je pod točkom koju je Mileta dogovarao telefonski, a to je upravni odbor Dubrovačke banke, podvaljeno kako sam ja bio protiv Vinka Brnadića. Tražio sam neka se to izpravi. Mileta se složio.

Bio sam suzdržan u nekim točkama koje su donesene na stol bez obrazloženja. U jednomu trenutku Mileta mi je nazvao djetinjastim, na što sam se dignuo i rekao kako ću napustiti sjednicu ako mi se odmah ne izpriča pred svima. Izpričao mi se i dalje je bio izuzetno pristojan. Napravio je i stanku u kojoj me uvjeravao kako ništa loše nije mislio. Ne vjerujem mu. 

Kupovinu brodova preko Diaba zaustavila je izvjestna pomoćnica ministra, Ljerka Mintas Hodak u ministarstvu prometa. Savin je rekao kako je pronašao neke druge načine, pa za to mora odputovati u London. Nije objasnio o kakovim se to načinima radi. Nitko ga nije pitao o tome, a meni se nije dalo uzimati sve na svoja ledja. Bod je vezan uz 10 centi pa tako sad čistačica ima oko 168 $ a direktor 650 $ plaće.

Opet je bilo bizarnih troškova. Tako za radove na premještanju dalekorisa iz jedne prostorije u drugu treba dati dvadeset pet tisuća maraka privatniku! Tražio sam objašnjenje, jer mi je ta znamenka izgledala deseterostruko ili dvadeseterostruko višom od normalne. Pa za te novce se može kupiti na desetke takovih uredjaja i postaviti ih u puno soba, ne premještajući baš ništa, a ako sadašnji uredjaj smeta, jednostavno ga se može izkopčati i odnieti negdje u skladište ili ga pak darovati! Ostao sam usamljen u svojemu čudjenju i uobičajeno jedini bio suzdržan kod glasovanja.

Čudio me i iznos od dvadeset devet tisuća maraka, koje je trebao dobiti Zidar za nekakov minorni popravak krova. Tu sam se našao na istoj strani s Miletom, ali bilo je to samo na prvi pogled. U stvari Miletu nije brinuo iznos nego odabir tvrtke. Mileta je htio progurati GP Dubrovnik, koji je u svojoj ponudi bio još skuplji od Zidara, u stvari najnepovoljniji od svih ponudjača, ali upravitelj GP Dubrovnika je Mato Djurović, koji je eto u medjuvremenu uskočio u krug Miletinih prijatelja. A svako prijateljstvo ima svoju cienu.

Uz moj suzdržani glas provučena je i nabava računalske opreme od Čuturinoga Combisa za oko 16000 DEM.  

Bio sam suzdržan kad se glasovalo o dokupu radnog staža Krešimiru Margaretiću, nepristojnomu direktoru obalne plovitbe.

Kad se glasovalo o dokupu staža izvjestnomu Slavku Raduloviću, uz mene je bio suzdržan i Niko Kapetanić, a i Mileta, ali je na koncu Mileta promienio mišljenje i glasovao za dokup, vjerojatno kad je shvatio kako bi ga se moglo svrstati medju one koji ne vole Srbe.

Uz moj suzdržani glas, skrb za Srbe se zatim nastavila, kad je izvjestnomu Milu Ljumoviću iznajmljena neka garaža za 100 DEM mjesečno.

Pili smo nakon sjednice whiskey u Savinovu uredu.

Savin mi je rekao  kako će Marianinoga brata Boža ovih dana ukrcati na jedan brod. Profitirao je Božo, ali i ja sam dobro prošao jer je Mariana, kad sam joj to kasnije rekao, bila sretna.

U Savinovu uredu do ruku mi je došla "Slobodna Dalmacija" u kojoj sam očima preletio preko razgovora sa Živkom Tolićem. Bilo je tu svega i svačega, ali iztaknuti biser je Tolićeva priča kako je Centar za obavješćivanje raketiran u lipnju 1991! Dakle tri mjeseca prije nego smo bili napadnuti! Nije to bila jedina neistina. Tolić priča kako je on sam bio mobiliziran mjesec dana „prije agresije" i kako je Centar „bio odmah uključen u sastav Hrvatske vojske“, što je neistina jer se to realiziralo početkom 1992.

Tolić se hvali kako je on davao naloge za uzbunu, a točno je kako sam prve naloge za uzbunu davao ja, a zatim sam to prepustio Miljenku. Nakon toga, u jesen 1991. uzbuna je bila stalna. Možda Tolić sve to zna ali mu se činilo zgodnim lagati, kako bi sebe iztaknuo, a možda mu se u medjuvremenu sve izmiešalo u glavi. Ne bi bilo čudno kako je izgubio i pojam o vriemenu kad je bio mobiliziran. Još jedan napis s neistinama i poluistinama, koje su u stvari gore.

Tolić se hvali kako je za svoje zasluge dobio na dar samokres s Bobetkovim podpisom, kao "jedan od trojice civila iz Dubrovnika". I ostala dvojica „civila“ koja se mogu pohvaliti sa dobivenim samokresom, takodjer su radili u Centru za obavješćivanje.

Čudna neka kombinacija. Mobiliziran je, ostao je pri tom „civil“, pa dobio samokres na dar.

U svakom slučaju ja sam u vrieme prije jugoslavenske agresije, za vrieme agresije i do kraja mandata nosio samokres, koji sam evo morao vratiti, a neki mobilizirani civili dobivaju na dar skuplje samokrese s podpisom generala Hrvatske vojske, koji u najteže vrieme nije bio ovdje. Absurd do absurda.

Maslenički most je polu potopljen. Ministar prometa Mudrinić izjavljuje kako će most biti popravljen za nekoliko dana, ako "UNPROFOR digne pobunjenim Srbima težko oružje"!

Tudjman izjavljuje kako su "Srbi ovaj put prevršili svaku mjeru" i kako će "Beograd morati tu nešto učiniti, ako s nama želi imati dobre odnose"!

Granić je sa svitom bio u Londonu. Tamo je čekao na red izpred ureda ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda, koji ga je uveo u svoj ured, a nakon razgovora nije htio dati nikakovu izjavu. Ni na jednoj stranoj TV postaji nije zabilježen taj susret.

Posljedica toga razgovora je izjava Hurda, kako osim Srba NATO treba napasti i Hrvate, ako se ne povuku iz Bosne. Granić u najmanju ruku nije bio osobito uvjerljiv. Ako ga je Hurd uopće razumio. Tko zna što mu je nesretni, ambiciozni liečnik uopće rekao. Ako mu je rekao bilo što? Vjerojatnije je kako je samo slušao svoga domaćina i klimao glavom, skrbeći pri tom jedino o svojemu obstanku na položaju koji je daleko iznad njegovih mogućnosti.

Četvrtak, 5. kolovoza 1993.

Nazvao sam Čića. Rekao sam mu neka mi pripremi preslike pisama koje su on, Burić i Brnadić poslali Pašaliću i Graniću. Rekao mi je kako će danas pokušati brzoglasom pronaći Granića.

Govorio sam mu o tomu kako je sve ovo vrlo vjerojatno beznadan posao, čim ga se mora obavljati pismeno. Na primjer, kad sam mu obećao kako ću intervenirati u njegovu korist, obavio sam to u samo jednomu brzoglasnomu razgovoru s ministrom prometa, i Čićo je odmah nakon toga postao upraviteljem pošte. Ostavio sam ga bez rieči.

Vilović, Babarović i Gjaja su mi se pohvalili kako od toga što sam ih postavio u upravne odbore ITI-a, Bellevuea i Kompasa, dobivaju oko 100 DEM mjesečno. Više od Marianine plaće! 

Petak, 6. kolovoza 1993.

Mariana mi je priredila objed od jučer skuhane juhe  i jedne riblje konzerve koju smo podielili u troje.

Uvečer smo prošetali do Macana. Zvali su nas navodeći kao razlog neku poruku od Salaja koju mi žele prenieti.

Izpostavilo se kako bi Salaj želio dobiti neko pismo koje sam ovoga proljeća bio poslao Tudjmanu. Nisam podpuno siguran o kojemu pismu se radi, a nije mi ni jasno što bi Salaj s tim htio.

U svakomu slučaju barem sam za svoj rodjendan bio liepo počašćen. Ostatke večere je dobila mačka stara 12 godina.

Milka Macan obožava Tudjmana i u njega ima neograničeno povjerenje.

Macani su izuzetno vriedni ljudi. Na Dupcu su već sve popravili, a tamošnji vrtovi su im puni povrća i cvieća.

Ostali smo do iza pola noći. Njoke sa šljivama su bile izvrstne. Šljive su Macani ubrali na svojemu posjedu na Dubcu.

 

Subota, 7. kolovoza 1993.

Trebao bih napisati knjigu. Naslov bi joj mogao biti "Licumjerje je presnažno" ili "Protiv licumjerja" ili slično. Na žalost kad je u pitanju pisanje knjige izpriečilo se nešto dosta ozbiljno. Misli su mi puno brže od mogućnosti zapisivanja pa većina izhlapi i nestane. Možda se radi o nekoj psihičkoj deformaciji koju mi je donielo ovo pretežko vrieme kroz koje sam prošao. Često se pak zadržim u razmišljanju o nekoj temi koja je  doista podpuno neočekivana. Maloprije sam tako razmišljao o mogućnosti gradnje teretnih brodova na način kako se grade cestovni teretnjaci namienjeni prievozu spremnika. 

I brodovi bi se tako mogli graditi kao razstavljivi. Dio s teretom bi se mogao ostavljati u lukama za prekrcaj, a onaj s motorom i posadom bi mogao preuzeti novi prazni dio ili otputovati podpuno prazan. Dio s teretom bi vjerojatno trebao biti sprieda, a u njega bi se uvukao pramac motornoga diela. 

U isto vrieme dok sam tražio riešenje za unaprjedbu pomorskoga teretnoga prometa, kroz glavu mi je prolazila misao o tome kako već dugo nisam čuo nitkoga, ama baš nitkoga kako javno žali za Jugoslavijom. To je dosta čudno. Pa barem bi mogli žaliti oni, koji nisu baš malobrojni, a koji su zbog svojih komunističkih privilegija živjeli za vrieme Jugoslavije dosta iznad tadašnjega prosjeka. Sigurno i dalje žale, ali se to ne usude pokazivati, što je u stvari u neku ruku gadljivo. Ta ljudska skupina se sad prikazuje hiperhrvatima ili pak regionalistima, ili super demokratima ili liberalnim poslovnjacima.

Gotovo mi je žao što sad živim u državi koja na papiru nema protivnika. Sam pak spadam medju one koji je izkreno vole, pa se tako ne mogu okrenuti protiv nje, koliko god mi se ne svidjala ova neprirodna jednoglasnost. I Istrani koji u biti žele pobjeći iz Hrvatske, punim ustima govore o svojemu hrvatstvu. Nije mi lako razumjeti kako neki ljudi mogu bez problema živjeti veliki dio svoga života s jednim, a svoj drugi ili treći dio s bitno različitim stavom. To što se zna pa čak i što je čvrsto zapisano tko su takovi ljudi bili i kako su govorili i radili  - ne smeta ih osobito. Razlog je valjda u tome što ih ima puno pa s lakoćom pokrivaju jedni druge.

Ponedjeljak, 9. kolovoza 1993.

Na Boninovu sam s druge strane puta vidio Toma Milkovića. Prijateljski sam mu doviknuo „Tomo“, ali se on učinio kako me nije čuo.

Kod Davora Miloglava sam saznao kako su se promienili koeficijenti za plaću, pa ću na dalje, dok mi ne iztekne vrieme imati koeficijent 6, jednako kako i gradonačelnik Obuljen. Isti koeficijent ima i Pero Poljanić, koji još uviek prima plaću ovdje, a ne u Zagrebu. Vjerojatno mu se tako izplati.

Kod Davora sam tiskao svoje zapise i dokumente koji pokrivaju razdoblje od kraja lipnja. Takodjer sam tiskao pismo koje sam bio napisao Jakšiću i Tudjmanu, pa ću ga dati Hrvoju Macanu koji će ga prosliediti Salaju, kad to već Salaj želi. Premda ne razumiem njegov razlog.

Jure Burić je nekako saznao kako sam tu u blizini, pa me je nazvao dok sam bio kod Miloglava i zamolio me neka dodjem k njemu.

S njime u uredu bio je Vinko Brnadić. Obojica su se natjecali u ljubaznosti prema meni naglašavajući kako  je za mene  diplomacija osigurana, i kako se takodjer za mene vrlo brzo može srediti neko mjesto u Dubrovniku. Ma što to sve značilo.

Jure je brzoglasom nazvao i odmah dobio Iva Sanadera, pa je meni dao slušalicu.

Sanader je bio ljubazan kao i obično, i takodjer kao i obično, rekao kako je sve u redu, ali trebam biti strpljiv. Ostao mi je osjećaj, kako sve baš i nije osobito u redu. I dalje se ponavljaju obćenita obećanja i to je sve.

Završio sam razgovor sa Sanaderom, a zatim napustio čak pretjerano ljubazne Juru i Vinka.

U hodniku sam susreo Djura Vukića koji me pozvao na Coca-Colu i uz put izpričao kako ću ja biti direktor Dubrovačke banke. Barem je takovu viest Djuru doniela njegova žena.

Božo Vodopija i Antun Švago na Stradunu su me pitali kad ću u Južnu Afriku.