Posječeni bor

Srieda, 11. kolovoza 1993.

Od Davora Miloglava sam pokušao nazvati Salaja, kako bih mu osobno dalekorisom poslao traženo pismo Tudjmanu. Taj način mi se učinio najpraktičnijim, jer mi se baš ne da šire pokazivati svoju korespondenciju. U veleposlanstvu u Parizu nitko nije podignuo slušalicu!

Svratio sam do Djura Vukića. U njegovu ormaru sam pronašao dokumente Kriznoga stožera, pa sam ga zamolio neka taj ormar zaključa. Vukić mi se potužio kako Čićo nema nikakve odlučnosti u vodjenju sjednica i kako se nastoji složiti sa svima. To isto, kao po dogovoru s Vukićem, ponovio mi je kasnije Antun Švago, kojega sam susreo na Stradunu. Švago se u svojim uzporedbama nije zadržao samo na mojoj odlučnosti, nego me se sjeća i kao tehnički sjajnoga voditelja sjednica, što se po njegovu mišljenju za Čića nikako ne može reći. Švago nastoji izbjegnuti sjednice jer ne može slušati i trpjeti pusta naklapanja. Smijući se izpričao mi je, kako je Čićo od svoga dogradonačelnika i upravitelja Vrtlara zatražio neka mu Vrtlarovi radnici očiste bor u dvorištu njegove kuće. Radnici su prebrzo i premarljivo poslušali upravitelja, pa bor nisu očistili nego su ga posjekli! O tomu će Švagov "Mato mali" pisati u slijedećemu Dubrovačkom vjesniku, a Švago priču planira zasnovati na „sječenju grane na kojoj se sjedi“. Nije ulazio u detalje kako će to izvesti, a nisam ga izpitivao. Ostavio sam ga njegovoj humorističkoj inspiraciji.

Prije nego sam izišao iz zgrade, vidio sam na hodniku Čićovu tajnicu Dianu, koja mi je odmah rekla, valjda misleći kako sam se zaputio k Čiću, kako gradonačelnik danas nije na poslu, nego je ostao doma odmoriti se. Čak nije sam nazvao svoj ured nego je to učinila njegova Pavica, rekavši kako je Čićo izcrpljen! Možda ga je pogodila ta neplanirana sjeća bora.

Četvrtak, 12. kolovoza 1993.

I dalje traje natezanje oko Maslenice i povlačenja Srba s Igmana i Bjelašnice. Zapadni mediji su dignuli golemu buku oko spašavanja jedne male Muslimanke iz Sarajeva, zaboravljajući svu ostalu djecu i veličajući svoju plemenitost.

Svratio je Gjaja i rekao mi kako je uzpio poništiti novi upravni odbor za Dubrovačku Banku, pa će se morati birati iz početka. Rekao mi je kako Čutura zove k sebi Vilovića uz plaću od tisuću DEM. To je već poznati način na koji Čutura realizira prodaju računalne opreme. Više ili manje otvorena korupcija.

 

Petak, 13. kolovoza 1993.

Pošao sam u Grad i kod Čićove tajnice uzeo preslike pisama koje su Obuljen, Burić i Brnadić uputili Graniću i Pašaliću. Jedna rečenica: "U svezi s dosadašnjim razgovorima molimo Vas da pokušate pronaći odgovarajuće mjesto u diplomatskoj službi za gosp. mr. Željka Šikić, koji je do travnja ove godine bio predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine Općine Dubrovnik."

Šturo i poluistinito. Bio sam naime predsjednik od izbora do promjene strukture lokalne vlasti. Nisu se baš razbacivali komplimentima.

Nedjelja, 15. kolovoza 1993.

Velika gospa. Krcato slavlja po cieloj Hrvatskoj. Pune ruke posla za župane i gradonačelnike, ali i za Tudjmana i ministre. Govori u Imotskomu, Pločama, Korčuli…

Ponedjeljak, 16. kolovoza 1993.

 Zvao me je Mileta iz Atlantske (!) i pitao, što će činiti, jer nije prošao upravni odbor za Banku. Kako je to već izglasovano, nisam vidio zbog čega me uopće zove u svezi s tim. Savjetovao sam mu neka samo pošalje presliku. Rekao mi je kako je o meni razgovarao sa Sanaderom i Pašalićem i ima dojam kako se ovih dana rješava moj status. Ma što to značilo.

Utorak, 17. kolovoza 1993.

Božu se rodio sin i dobio je poziv od Atlantske, pa ide na brod. Točno kako sam prognozirao. Iz Atlantske me zvao Martinović i pitao za moju adresu i moju sadašnju dužnost, kako bi on to mogao javiti Agenciji u Zagreb!

Od Ureda za obnovu dobio sam poziv na prezentaciju koja će se održati u petak. Srhoj me se ipak sjetio. Sreo sam Mata Valjala, koji mi je rekao kako je s Renaultom prešao u poslednja 3 mjeseca 20.000 km i kako su u Županiji kupili još jedan samovoz. Poručio sam preko Mata Juri neka mene, onako prijateljski, preko veze, postavi za vozača toga novoga vozila.

Božo Brzica je cieli dan s mikrofonom u rukama pratio američkoga veleposlanika Petera Galbrighta. Na Srdju su Galbrightu domaćini bili Marinović i Gabričević, a na objedu u Konavoskim dvorima Luka Korda. Sve odreda znalci stranih jezika!

Brzica nije mogao skriti svoju razočaranost što on i ostali novinari  nisu bili pozvani na objed. Ciela priča se završila na Prevlaki gdje je američki veleposlanik „o onima preko zaljeva“ govorio kao o divljacima. 

Srieda, 18. kolovoza 1993.

Kopao sam po bilježkama i pronašao kako sam prvo razgovorje za dubrovačku krugovalnu postaju obavio krajem srpnja 1991., dakle nakon više od 13 mjeseci što sam bio predsjednik. To je dokaz koliko su me komunisti nastojali zaobići. Doduše i sam sam tomu dao svoj prinos, jer sam izbjegavao gubitak vriemena gdje god je to bilo moguće. Čićo se ponaša bitno drugačije, pa je eto našao vriemena govoriti i na promociji knjige Marka Margaritonija "Rak dojke".

U tim njegovim napadno čestim izstupima u javnosti pokazao je i stranu koju je od mene bio uzpješno skrivao – pozitivan odnos prema jugoslavenskim vremenima. S puno oduševljenja sada spominje dostignuća općine Dubrovnik od prije dvadeset i više godina. U isto vrieme iz njegovih usta nije izišla baš ni jedna rieč pohvale do nedavnomu razdoblju u kojemu sam ja vodio obćinsku vladu! Mogao bi se barem ponekad  prisjetiti i mene i toga nevjerojatno težkoga vriemena u kojemu sam izmedju ostalog i njemu pripremio mjesto gradonačelnika.

Čićo nije usamljen u tomu. Taj način razmišljanja i sjećanja postao je pravilo. Tako su na dalekovidnici Bulić i Dragičević govorili o nuždnosti novoga pristupa turizmu podpuno zanemarujući kroz što smo prošli i koliko smo srušeni u jugoslavenskoj agresiji. Naslanja se to na bezosjećajnu brojitbenu uzporedbu lansiranu jučer, po kojoj je ovogodišnji dubrovački turistički promet na razini jedan posto u uzporedbi s 1990! Neupućeni čovjek mogao bi pomisliti kako je tomu uzrok krajnje loše upravljanje s hotelima, ili pak nezgrapni proces privatizacije!

Petak, 20. kolovoza 1993.

Bio sam na prezentaciji srušenih naselja dubrovačke općine, koju je organizirao Ured za obnovu. Prezentaciju je otvorio Ante Srhoj, a govorili su Ivanka i Pero Jemo, te Suzana Kosović. Bili su nazočni i Čićo i Jure i Luka Korda i mnogi drugi, ali nije bilo HTV-a!

Loša prezentacija velikoga napora i dobroga rezultata. I ovdje smo uzpjeli biti prvi u Hrvatskoj.

Sramežljivo je spomenuto kako je pokretač bilo Izvršno vijeće, što je podrazumievalo mene, ali se moje ime, sukladno običaju, nije spomenulo.

Željan Konsuo je prema meni bio izrazito ljubazan. Kaže kako se ovi novi nikako ne mogu se uzporediti s nama. Tko smo to "mi"? Jer jedino smo otišli Pero i ja. Svi ostali su tu.

Čićo i Jure su se smijali spominjući moju ideju o zaposlenju u svojstvu vozača.

Luka Korda je meni i Hrvoju Macanu izpričao, kako mu je Jure Burić nudio 50.000 DEM, ako bi Luka uzeo nekoga Jurina Hercegovca za izvodjača radova u zračnoj luci!

S Hrvojem Macanom sam hodom krenuo doma. Kod Medjusveučilištnoga sriedišta naišli smo na slavlje, jer je na zgradi stavljen krov.

Zaustavili smo se, ugledavši veselo družtvo na cocktailu kod „Miška“. Troškovi postavljanja krova na zgradi povećani su tako s troškovima dolazka, boravka hrane i pića za goste od kojih su neki potegnuli iz daleka. Uz već za ovakove prigode uobičajene Juru i Čića tu su se našli rektor zagrebačkog sveučilišta Marian Šunjić, Katty Wilkes, bračni par Šeparović, Ante Stojan, uz liepi broj profesionalnih domaćih dubrovačkih posjetitelja dogadjanja svake vrste. Katty Wilkes je uporabila prigodu za izjadati mi se. Ovaj put joj je oštrica bila uperena protiv licumjerja svake vrste. Na tragu naslova knjige koju se spremam početi pisati. Nakon domjenka družtvo se zaputilo negdje na drugo mjesto, gdje ih je čekao spreman objed, a ja i Macan smo produžili hodom prema Gružu.

Svratio sam kod Iva Lise u Dubrovačku banku kako bih provjerio stanje na tekućemu računu. Zatekao sam Djura Damjanovića, što mi je izgledalo neuobičajeno, jer on inače u pravilu dolazi k Lisi nakon što sam ja već tamo.

Uvečer je opet došao Gjaja, koji je nastavio priču o svojoj borbi u Dubrovačkoj banki. Pričao je  i o tome kako se ne slažu Jure Burić i Vinko Brnadić. Po Gjajinim riečima Brnadić na sva usta iztiče kako je on glavni čovjek u županiji.

23. kolovoza 1993 Ponedjeljak

Čuo sam preko krugovala kako je Gradsko poglavarstvo podignulo razne ciene. Odnio sam Macanu pismo koje sam slao Jakšiću i Tudjmanu u siječnju ove godine, pa će ga on proslijediti Salaju.

U Macanovu uredu pridružio nam se Antun Kisić.

Nisam odolio ne podieliti s Hrvojem i Antunom neka svoja razmišljanja. Pri tomu sam se uobičajeno udaljio od kritiziranja, i sukladno svojim načelima predlagao što bi se trebalo učiniti. Kritizirati je lako, ali smisliti riešenje je daleko teži posao.  Na državnoj razini bi, na primjer, trebalo postaviti dva jasna cilja. Podizanje stope nataliteta i osiguranje obstanka u neatraktivnim područjima države.

Ciljeve bi trebalo ostvarivati na način koji je kristalno jasan. Za osiguravanje slične atraktivnosti života u svim hrvatskim krajevima osnovno sredstvo bi trebala biti porezna politika. Za povećanje nataliteta treba odmah zakonski definirati novčane nagrade roditeljima Svako sliedeće diete nakon prvoga donosilo bi, na primjer, dvostruku nagradu! Novci se bez problema mogu osigurati iz privatizacije.

Kako bi se završila sadašnja lutanja, treba prvo proglasiti cielo družtveno vlastničtvo državnim, procieniti vriednost svake tvrdke i izraziti tu procjenu u dionicama, a onda postupno uzporedno prodavati dionice onima koji imaju novaca i  dieliti ih svima jednako.

Antun i Hrvoje su me pristojno slušali, ali su odmah zatim napustili tu temu okrenuvši se sebi bližim problemima.

Kisić kaže kako ga progoni Vukojević, a Luka Korda ga nastoji smieniti iz upravnog odbora hotela "Croatie".

Macan kaže kako ga progoni Iveković.

Njihovo jadikovanje prekinuo je, ušavši u ured Branko Bazdan, koji je poput svojega prijatelja Konsula bio prema meni izuzetno ljubazan. Doista su pravi prijatelji, jer je riedko vidjeti takovu prijateljsku sinkronizaciju.

Bazdan mi je izrazio svoje veliko zadovoljstvo i sreću jer je čuo kako idem Poljanićevim stopama. Zatim nam je svima izpričao kako je Pero Poljanić, za vrieme svojega školovanja imao izuzetno niske ocjene. Bio je pun jedinica, završio je Branko svoju priču o svojemu do nedavnomu šefu.

Predvečer sam na kupanju sreo Maria Mrkušića. Obećao mi je kako će pomoći Gjaji u njegovim bitkama u Dubrovačkoj banki, ili barem ne će Gjaju ometati.

Utorak, 24. kolovoza 1993.

Opet sam podsjetio Mila neka obavi obvezu koju je preuzeo i s Djurovićem ugovori dovršenje groba na Boninovu. Milo mi se pohvalio kako je nabavio Golfa iz Italije, uz pomoć povlastice koju je dobio jer su mu Jugoslaveni, za vrieme okupacije u Cavtatu ukrali Forda. Prodao je i  „peglicu“. Logično je i plemenito kako Hrvatska, koliko god može i gdje god može,  plaća svojim gradjanima štete koje su im učinile susjedne države. Valjda će jednog dana doći vrieme kad će od agresora zatražiti ratnu odštetu.

Milo mi se pohvalio kako je bio na nekoj večeri s predsjednikom vlade Valentićem i kako ga je Valentić pitao za mene.

Gjaja nije uzpio u Dubrovačkoj banki. Glasovalo se pismeno. O tomu dogodjaju javio je preko krugovala Joško Jelavić, ocienivši cielo glasovanje neukusnim, ma što to značilo.

Predvečer sam na kupanju izpod hotela Vis sreo tehničara Močića iz CTS-a, nasljednika moje nekdašnje tvrtke Intertrade-IBM-a. Razžalostio me je izpričavši mi kako je sadašnji upravitelj CTS-a Damir Miljak dao odkaz Frani Matejčiću. Obojica su mi prijatelji, i nije mi drago čuti kako je medju njima došlo do priepora takovih razmjera.