Politika

Srieda, 20. listopada 1993.

Milo me je nazvao i rekao  kako će mi on osigurati povratnu zrakoplovnu kartu do Zagreba. Zvao me je Pero Poljanić i rekao kako mogu spavati u njegovu stanu u Zagrebu. Spomenuo je kako Sanader sada više nema nikakovoga utjecaja i kako o svemu odlučuje samo Granić. Sreo sam Pavušu Babarovića, koji mi je spomenuo kako bih se mogao zaposliti kao profesor na Pomorskomu fakultetu. Ideja mi se učinila dobrom pa sam nazvao Čića, ali je on upravo održavao sjednicu gradskoga poglavarstva u Slanomu. Zvao sam ga uvečer doma, ali mi se javila Čićova Pavica rekavši mi kako je Čićo u Stonu. Pavica i Čićo su razvidno stalno u vezi, jer mi se Čićo malo zatim javio iz Stona. Misleći kako sam ga zbog toga zvao, odmah mi je rekao kako mu je Sanader obećao brzo „rješavanje moga slučaja“. Kad sam mu rekao za Pomorski fakultet, oduševio se i rekao mi kako će odmah ujutro pokušati to srediti.

Uz Antunovu pomoć sam na gornji put prenio veći dio kamenja i šuta, koji se nalazio već dugo izpred vrata od našega dvorišta. Kad to završim nazvat ću Željka Kulišića i zamoliti ga neka sredi odvoz na odlagalište. Nije to moj odpad. Ja sam dao i dat ću svoj dragovoljni prinos, a Grad neka dade svoj.

Nikako ne mogu početi pisati knjigu makar sam to čvrsto odlučio. Uz to po glavi mi se vrzma traktat o politici, pa mi se čini kako bi te misli bilo najbolje odmah zapisati, jer me obterećuju. 

Politika je vrhunsko sredstvo za realizaciju ciljeva ili zamisli. Ona je veliki izazov. Ni u kojemu području ljudskog djelovanja čovjek ne može biti djelotvorniji nego u politici. Tu  se može utjecati na poviest. Mogu se napraviti velika dobra djela ili veliki zločini.

U sebi nosim sklonost za radom za opće dobro. Nikako se ne mogu prisiliti raditi samo za sebe i svoju obitelj. Ako je to već tako onda je politika najbolje područje jer su politički projekti golemi, vrlo često multidisciplinarni i nevjerojatno široki.

Politika za mene nije bezkrajno obraćanje narodu, bezkrajni niz sjednica i objeda i večera. Politika je sredstvo za realizaciju velikih projekata, koji imaju implikacije na puno životnih područja. Rezultati djelovanja jednog političara uvijek trebaju biti na dobrobit većine ljudi koje predstavlja. Političar u projekte treba ugraditi sebe, svu svoju imaginaciju, spretnost, mogućnost uvjeravanja, ali i mogućnost evaluacije i prihvaćanja ideja raznih ljudi, mogućnost razlikovanja dobronamjernih od zlonamjernih primjedbi, trijezno biranje nužnih kompromisa i hrabro žrtvovanje nekih resursa.

Bože, koliko lokalnih i državnih političara nema pojma što je to politika. Ciela njihova aktivnost izcrpljuje se uglavnom, na beskrajnim sajmovima taštine i kadrovskim kombinacijama u korist rodbine, prijatelja ili znanaca.

Sutra se u Konavlima slavi. Najavljuju se govori Bobetka, Burića i Korde. Cieli dan će se nešto obilaziti. Sigurno ni jelo ne će  izostati.

Nitko me se opet nije sjetio. To je već postalo pravilo.

Okupao sam se na Visu. More je toplo. Prišao mi je stari Mario Hure. Sa zabrinutošću u glasu me je upitao s čime se sad bavim. Izrazio mi je svoju podporu i rekao mi kako o meni misle sve najbolje i on i puno ljudi koje zna . Naglasio je kako sam popularan baš medju pravim Dubrovčanima. Gospar Mario je bio odličan nogometaš, a veslanjem po Uvali je kasnije održavao svoju fizičku spremnost na visokoj razini. Još uviek se sjajno drži.

Četvrtak, 21. listopada 1993.

Slušao sam preko krugovala prienos narodnoga zbora povodom „oslobodjenja“ Konavala. Poznati scenarij iz komunističkih vremena. Božo Martinović je predstavio Janka Bobetka kao počasnoga gradjanina Konavala. Nije objasnio razlog. Zaboravio je pozdraviti biskupa Želimira Puljića, ali je pozdravio don Vlada Pucu, što je doista veliki protokolarni propust. Poglavito što je lista onih koje je pozdravio bila dosta obširna i na njoj su bili Nojko Marinović, Jure Burić, Šime Djodan i Josip Kukuljan, koji je sad pomoćnik ministra unutarnjih poslova!

Luka Korda je govorio o tragediji Konavala 1944. godine i komunističkim zlodjelima, a uz njega su stajali Bobetko, Marinović, Kukuljan i drugi komunisti. Kakovo je to licumjerje?

U istomu tomu govoru Korda je hvalio Bobetka! Govorio je i Djodan. I to o tome kako u Hrvatsku iz zapadnih zemalja šalju umirovljenike kao diplomate. Rekao je to na način koji podcjenjuje umirovljenike. Nije bilo jasno što je s tim želio reći. Pri tomu se vjerojatno nije sjetio kako su i on i Bobetko, a i Tudjman u umirovljeničkim godinama. Ako je vlastitim primjerom želio dokazati kako neki ljudi u umirovljeničkim godinama izgube oštrinu uma  - onda je uzpio. Bobetko se hvalio kako je desantom na Cavtat spriječio upad hercegovačkih četnika, kad se JNA povukla! Pa četnici su tu bili zajedno s vojnicima JNA! Četnici i JNA su za nas cielo vrieme bili ista vrsta neprijatelja, od kojih nam je JNA bila daleko teži problem.  Bobetko svojim tako zvanim desantom nije spriečio baš ništa. I JNA i tako zvani četnici mogli su se jednostavno ne povući, a onda Bobetko sigurno ne bi ni pokušavao s bilo kakovim desantom. Naši neprijatelji su se bili jednostavno povukli sukladno sporazumu i točno na nadnevak koji su nam najavili preko UNPROFOR-a.

Bobetko je s ponosom rekao kako mu je 9.travnja 1992. Tudjman zapoviedio neka krene na južno bojište. Za Bobetka je to vrieme svojevrstan početak borbe za Dubrovnik, a mi smo se do tad bili davno obranili i osjećali smo se sigurnima u očekivanju povlačenja JNA. Koje izvrtanje poviesti nakon tako kratkoga vriemena!

6. sjednica upravnoga odbora Atlantske. Jedini sam imao primjedbe na zapisnik s prošle sjednice, jer je u nekoliko točaka napisano kako je odredjeni zaključak bio donesen jednoglasno a to je neistina. Molbe za dokup staža nisu se čitale, a piše kako jesu. Mileta je usvajanje zapisnika stavio na glasovanje i očekivano opet sam jedini glasovao protiv, a nije prihvaćeno ni moj priedlog o zapisivanju mojih primjedba. Tako je u stvari neistiniti zapisnik prošle sjednice neistinito prihvaćen bez primjedbi!

Mintas Hodak iz ministarstva prometa ne dopušta Atlantskoj kupnju dva broda po 44.000 tona, iako upravitelj Savin tvrdi kako je nadjen zajam od 44 milijuna $ uz 8% kamata 1, 75 liborom (banka iz Pariza).

Mileta tu razvidno nešto koči, ali je indikativno kako je Upravni odbor donio odluku i nema nikakovoga pismenog očitovanja ili zabrane, pa se posao ne će realizirati zbog nekakovih kuloarskih dogovora!

Kad Mileta nije tu, Djuro Kolić je dosta buntovan, ali se umiri čim se Mileta pojavi.  Napisali su pismo Obuljenu, kako bi se u subotu, kad dodje Valentić,  o tome razgovaralo. Nema čistih računa. Sve se može i ne može dogovoriti. Zakoni i propisi nemaju neku bitnu ulogu, nego je bitno samo mišljenje nekih dužnostnika ili njihovih prijatelja.

Razpravljali smo o vraćanju brodova pod hrvatski barjak.

Savinu to razvidno ne bi baš bilo drago, ali se uzprotivio iznoseći protuargumente.

Kad bi se brodovi vratili pod hrvatski barjak onda bi se trebao plaćati porez iz plaća, a to se sad razvidno ne čini. Atlantska je uzpješna jer ne plaća svoje obveze prema hrvatskoj državi!

Jedino zvuči ozbiljno argument kako je sad svaki brod Atlantske plovitbe u stvari zasebna tvrtka, pa ako jedan brod doživi brodolom ili bude oštećen ili zagadi okoliš, ostali brodovi nastavljaju svoje poslovanje bez problema i dodatnih obveza. Ipak zašto onda tako ne posluju i druge svjetske brodarske tvrtke?.

Savin je nastavio sa svojom argumentacijom protiv hrvatskoga barjaka naglasivši kako Hrvatska još sa svim državama nije postiglnua odgovarajuće sporazume pa bi brodovi pod hrvatskim barjakom plaćali veće lučke namete.

Kristo Memed se posuo pepelom po glavi priznavši kako je pogriešio s nadnevkom izplate plaće za rujan, što je prouzročilo loše posljedice po tvrtku, vjerojatno glede izdataka za poreze i doprinose, pa eto od Upravnoga odbora traži pomoć, jer se po njegovu mišljenju sve može izpraviti kad bi netko jako utjecajan intervenirao u SDK. Našao je pravu adresu za iznošenje svoje pogrješke. Mileta je poput purana ponosno rekao kako će on „osobno“ nazvati upravitelja SDK Cotu, i kako vjeruje u svoj uzpjeh „jer je on blatski zet“! Nije mi se dalo uplitati se u cielu tu ponešto nejasnu priču, i u ta smiešna zetska rješenja.

Memed je na sjednicu donio priedlog odpisa dugova trideset sedmorici Srba koji imaju zajmove za stanove ili kuće u drugim dielovima bivše Jugoslavije. U te dielove naveden je i Benkovac! Konačno je prihvaćen i jedan moj priedlog. Srbima se ništa ne će odpisati nego će se njihova dugovanja prebaciti iz bilančne u vanbilančnu evidenciju. Tako bilanca s time više ne će biti ubuduće obterećena. Nisam siguran kako je Memed bio podpuno sretan s mojim priedlogom, ali se nije bunio.

Izvanredni troškovi koje je trebao odobriti upravni odbor opet su bili ponešto čudni i visoki.  Za izradu reklame na zgradi tvrtka CON traži 14.400 DEM. Za kupovinu jednoga novoga telex uredjaja predvidjeno je 12 tisuća, a za jedan novi dalekopisač 2 tisuće i četiri stotine maraka. Za liepši izgled zidova agencije smišljeno je od Lukše Peka kupiti šest slika i za to mu platiti tri tisuće maraka. Sve je to brzo odobreno uz moju uobičajenu suzdržanost, a uz isti takav moj stav zatim je usliedilo odobravanje zahtjeva za donacijama, kojih se nakupila dosta dugačka lista, a koju je donio upravitelj Savin.

Udrugi Hercegovaca odobreno je 500 DEM, poviestnoj pismohrani 2500 DEM, udrugi sliepih 500 DEM, trkačima vozačima Čikoru i Puljiću 2000 DEM, udrugi sliepih osoba 500 DEM, Matici Hrvatskoj 1000 DEM, Gradskoj glasbi 1500 DEM, neidentificiranomu župnomu uredu 950 DEM, Crvenom križu 1000 DEM, za obnovu crkve u Sustjepanu 6000 DEM, HNK Dubrovniku 15000 DEM.

Sa svim nabrojenim donacijama mogao sam se složiti, ali na istoj listi su se našli i neki zahtjevi koji su mi bili nelogični, a glasovalo se po običaju o cieloj listi odjednom, pa su me moja načela održala u suzdržanosti.

300 DEM je tako odobreno Športskim novostima. Ako te novine doista ne mogu obstati bez 300 DEM pomoći, onda ih treba ukinuti.

Hrvatskoj ratnoj mornarici u Splitu odobreno je 1000 DEM, 39. inženjerijskoj bojni 3000 DEM, redarstvenoj upravi u Dubrovniku 5000 DEM, Lastovu 500 DEM i Imotskomu 1000 DEM.

Dakle dodieljene su donacije vojski, redarstvu i državnoj upravi što je pravi absurd. A u isto vrieme predstavnici Grada Dubrovnika i obćina na dubrovačkomu području, koje je pretrpjelo težka razaranja i ostalo gotovo bez ikakove gospodarske djelatnosti, redovito mjesečno u Zagrebu mole i traže novce iz državnoga proračuna!

Iznenadio sam družtvo predloživši donaciju u visini od 1000 DEM košarkaškomo klubu Konavle, čija je zamolba nekim čudom stignula na moju adresu. Odmah su se svi složili. Konavljani su pogriešili što nisu tražili više novaca, jer bi im to bilo sigurno odobreno bez problema. U svakomu slučaju su se dobro sjetili baš mene i uzeli me za svoga odvjetnika.

Zapisničar Martinović dobio je dokup staža od 4 godine, i na taj način potvrdio poslovicu o tome kako je dobro biti „blizu oltara“. Izvjesnoj Darinki Radulović je odobren dokup jedne godine staža.

Nakon sjednice mi je na hodniku Mileta prišapnuo kako će osigurati mjesečnu naknadu članovima Upravnoga odbora u visini prosječne plaće u Atlantskoj. Nisam ništa komentirao. Nemam se prava buniti protiv dodatnih prihoda, jer bih na taj način izravno dodatno ugrozio obitelj, koja je objektivno do sad puno pretrpjela zbog mojih iztjerivanja načela.

Prvi sam se ustao s obveznoga objeda koji je usliedio.

Otišao sam na Babin kuk gdje me je jučer Milo bio pozvao na tenis s Falkonijem, Bakulićem i Brnadom. Pojavio se jedino Mario Brnad i to sa zakašnjenjem. Kasnije sam od Mila saznao kako su Falkoni i Bakulić bili u Presidentu. Dakle obojica nisu držali potrebitim barem nazvati i javiti kako ne će doći. Razvidno sam u njihovim očima dobro izgubio na težini.

U stvari je dobro što nisu došli. Odigrao sam partiju s Brnadom. U početku je izgledalo kako je on bolji, ali kako je naš susret odmicao igrao sam sve bolje i na kraju ga pobiedio.

Igra s Mariom mi je bila pravo osvježenje, jer se ni on ni ja uobće ne srdimo niti na sebe niti jedan na drugoga. Koja razlika prema igri s Milom!

Uvečer sam opet s Antunom nosio odpad na gornji put.

Marijana mi se pohvalila kako je krojačici platila šivanje kostima 90 DEM u hrvatskim dinarima po tečaju 4.4444. Posramila se kad sam joj rekao kako je dinare mogla u banki promieniti po nižem tečaju i tako u stvari platiti manje. Hrvatski dinar sad je počeo jačati prema njemačkoj marki, pa se moje prognoze o stiskama u bankama krajem mjeseca na sreću ne će ostvariti, a Valentićeve prognoze se pokazuju točnima.

Petak, 22. listopada. 1993.

Zvao me je Vinko Brnadić i propitivao se jesam li se učlanio u HSS. On, Burić i Obuljen razvidno su upravo razpravljali o meni, jer sam odmah nakon završetka razgovora s Brnadićem, nazvao Obuljena, a njegova tajnica Dijana mi je rekla kako je on „gore kod župana“.

Čićo me nazvao nešto kasnije i rekao mi kako je natječaj za profesora na Pomorskom fakultetu već održan i zaključen nakon što se na njega nije javio nitko tko bi odgovarajući.

Uvečer sam se sastao s Mislavom Carevićem u njegovoj kući pored hotela "Libertas". Mislav ima petero djece. Govori o HSS-u sa zanosom.

Kad bih ja prihvatio predsjedanje dubrovačkim HSS-om, mogao bih  dovesti i imenovati 3 dopredsjednika, a dosadašnji članovi bi imenovali druga tri. Imao bih političkoga tajnika, financijskoga tajnika, rizničara i tajnika za odnose s javnošću, te 10 članova predsjedništva. HSS u Dubrovniku sada ima oko stotinjak članova.

Na prošlim izborima je za listu HSS-a u Dubrovniku glasovalo 1300 osoba odnosno 5% . U županiji HSS ima 2600 članova, na Mljetu dvostruko više od HDZ-a (86). U Hrvatskoj ima 1000 ogranaka s 50.000 članova.

Mislav mi je dao adresu i broj brzoglasa zagrebačkog bogataša inženjera Borisa Urbića, koji je bio tajnik Vladka Mačeka.  Dao mi je i broj brzoglasa Joška Kovača u Splitu. On je tamo direktor INA-e.

HSS u Hrvatskoj ima tri župana. Marinko Filipović, direktor PBZ u Opuzenu je predsjednik županijske skupštine.

Dobio sam i primjerak lista "Dom", program i statut stranke. Dogovorili smo se pričekati s mojim priključenjem HSS-u. Ako odem iz Dubrovnika onda to ne će imati smisla. Po Carevićevim riečima Hrvoje Kačić je član HSS-a već mjesec i pol.

Subota, 23. listopada 1993.

S Marianom sam pošao kupiti nešto hrane. Pronašao sam velike razlike u cijeni izmedju samo dvije butige. Kiša je padala cieli dan. Ipak pošao sam vidjeti utakmicu izmedju Dubrovnika i Dubrave. Završila je 0:0. Uvečer sam nazvao Iva Vilovića kako bih se razpitao o mjestu profesora na Pomorskom fakultetu. On mi je rekao kako se spominjalo moje ime, jer sam ja jedini magistar informatike u Dubrovniku, ali je upravitelj fakulteta Luko Milić gladko odbio mogućnost mojega dolazka. Nazvao sam odmah zatim Čića i to mu rekao.

Dobio sam dojam kako će ipak nešto poduzeti jer mu se izplati staviti me u podpuno pasivnu poziciju. Nadam se kako tako vjeruje. 

Ponedjeljak, 25. listopada 1993.

S Marijanom sam otišao u Grad i kupio joj za rodjendan bursu za 360.000 HRD. Isto takova u Dubrovkinji košta 680.000 HRD, jer Dubrovkinja plaća porez, a privatnik na Stradunu ne. Tako bar govori poslovodja u Kući mode.

Organizirao sam dolazak bivših članova Izvršnoga vieća na misu za Miljenka Bratoša. U 18 ura smo Mariana i ja bili u svetoga Mihovila. Odazvali su se gotovo svi. Jure Burić mi je u jednom trenutku prišapnuo, kako je bio oduševljen kad je čuo za kombinaciju o mojemu odlazku na Pomorski fakultet. I njemu se kao i Čiću razvidno čini kako bi moj odlazak medju profesore bio moja marginalizacija odnosno udaljavanje od mogućnosti bilo kakovoga političkog utjecaja.

Odmah sam ga izkušao predloživši mu neka me radije postavi za upravitelja dubrovačke redarstvene postaje. Odgovorio mi je kako me se nije sjetio, kako to nije dobro za mene, te kako je za to uostalom predvidio Darinka Ivekovića! Upitao sam "prijatelja" Juru, kako me se eto još jedan put nije sjetio i zašto bi Iveković bio dobar izbor, kad sam ja puno kvalificiraniji od njega. Izbjegnuo je odgovor.

Zatim smo otišli u Grad na još jednu misu, ovaj put za Hrvate koje su partizani pobili na Daksi, nakon što su okupirali Dubrovnik.  

Utorak, 26. listopada 1993.

Po sunčanom danu prošetao sam do nogometnog igrališta na cup utakmicu Dubrovnika i Osieka. Dubrovnik je pobijedio s 3:1 i plasirao se dalje. Vinko Brnadić se ponaša kao  vlastnik kluba. Pavo Miloglav mi je rekao kako je Brnadić predsjednik izvršnog odbora, a  Miloglav je i dalje predsjednik skupštine. Inače su mi se svi vrlo liepo i srdačno javili.

Uvečer je došao Marianin rodjak Marek i molio me neka ga ukrcam za mornara na Atlantsku, a moj rodjak Ivo Mihočević me nazvao kako bih mu preko Jure Burića osigurao zadržavanje u najmu kavane u zgradi DTS-a, jer bi se tamo trebali preseliti županijski uredi.

Srieda 27. listopada 1993.

Svratio je Milo i izpričao mi, kako su Šime i Sonja Djodan bili u Babinu kuku. Identificirali su Mila kao moga brata, i kad su ga upitali za mene u razgovor je upao Falkoni i rekao kako je sramota što sam odbačen. Šime je na to upitao kako to nisam upravitelj Pošte, a Milo mu je odgovorio kako mi to nije ponudjeno. Šime je na to rekao kako će on intervenirati u svezi s tim. Ni malo mu ne vjerujem. Jučer sam ga preko oka vidio na Stradunu u družtvu s Ivekovićem.

Gjaja me odvezao u Gruž gdje sam promienio staklo na prozoru u Antunovoj sobi. Platio sam samo 20.000 HRD jer sam donio staklo, inače bi me koštalo 150.000 HRD. Gjaja mi prognozira veću vjerojatnost odlazka u diplomaciju nego ostanka u Dubrovniku, jer bih tako manje smetao vlastima. Složio sam se s njim.

Gjaja mi kaže kako Šime Djodan i njegova žena stanuju bezplatno po dubrovačkim hotelima.

Kupio sam 500 DEM u banci kako bih provjerio je li to doista moguće. Tečaj je oko 4200 HRD, dakle HRD je ojačao.

Tudjman je u Virovitici omalovažavao NDH i veličao antifašističku borbu na čelu s Titom. 

 

Četvrtak, 28. listopada 1993.

Milo više ne govori kako mi može osigurati bezplatnu zrakoplovnu kartu za Zagreb. Sad mi obećava kako će osigurati karte u pola ciene.

Svratio sam do Čića  i kazao sam mu kako me je on razočarao, „ublaživši“ svoju tvrdnju rekavši mu kako nisam razočaran samo s njim nego i s većinom onih koji su mi se činili prijateljima. Čića je to izgleda pogodilo pa je razvidno tražio načina kako će mi se pokazati u prijateljskom svjetlu. Rekao mi je kako će mi srediti zrakoplovnu kartu za Zagreb, a zatim mi predložio zvati tu preda mnom ministra znanosti Jerena radi moga imenovanja na Pomorski fakultet. Od toga je odustao kad sam mu rekao kako to nema smisla učiniti prije nego odputujem u Zagreb i vidim na čemu sam glede diplomacije. Čićo mi je obećao dogovoriti razgovor s Granićem za slijedeći tjedan. Opet mi se počeo tužiti na usamljenost i rekao kako nije u dobrim odnosima s Jurom Burićem i „ostalima“ ne navodeći preciznije na koga misli.

Čićo mi sigurno nije neprijatelj i imam dojam kako bi za mene učinio sve što mu se ne čini rizično, ali čim mu se učini kako je u pitanju i djelić njegove kože, onda za mene ne bi ni prst pomaknuo. Ne smijem mu zamjeriti, jer su se takovima pokazali praktički svi koji su mi se izkazivali prijateljima.

Svratio sam kod Miha Popovića. koji je imenovan županijskim pročelnikom poreza, i to protiv volje Brnadića i družtva. Tako barem govori.

Petak, 29. listopada 1993.

Iz Elektre su mi došli staviti limitator za struju. Utvrdio sam kako se ne može naknadno regulirati pa sam se odlučio za 25 A ili 5.5 KW. Kasnije, kad sam išao platiti, službenica u Elektri mi je rekla kako ne vriedi sadašnji tečaj marke koji je pao nego onaj bivši, a kad sam prosvjedovao, ona mi je povećala iznos računa zbog "ugradnje kućišta". Da je u medjuvremenu tečaj marke porastao, sigurno bi mi izdala račun po tomu novomu tečaju. Ciene su se do sad vezivale uz marke iz nepovjerenja prema HRD-u. Sad je došlo vrieme za prestanak tih manipulacija i objavljivanje na svim područjima ciena sam u HRD-ima. Rekao sam blagajnici kako nemam toliko novaca kod sebe, pa ću to platiti naknadno, ali ću o njezinom postupku izviestiti novinare. Zvat ću Antuna Švaga, kojega sam na nesreću bio sreo na Stradunu prije nego sam pošao u Elektru.

Švago mi je tom prigodom rekao kako Mislav Carević priča o mojemu prielazu u HSS.

Zvao me Pero Poljanić i rekao kako je doputovao u Dubrovnik. Po njegovu priedlogu našli smo se na Stradunu.

Rekao mi je kako je „Mileta je sletio, Brnadić se drma, drmaju se i Jure Burić, i Miho Popović“ i kako je „Hrvoje Kačić svaki dan kod Tudjmana“. Kad je shvatio kako mi te informacije nisu nešto uzbudjujuće zanimljive, otišli smo svatko na svoju stranu.

Ja sam otišao u obćinu do Branka Šutala i rekao mu kako mi je Čićo obećao srediti zrakoplovnu kartu za Zagreb, pa me zanima hoće li se to moći realizirati, jer ja ne želim sudjelovati ni u čemu što nije podpuno čisto. Branko mi je odgovorio kako bi bila sramota kada bih odputovao u Zagreb „kao prosjak“ i kako podpuno zakonito trebam dobiti kartu, normalne dnevnice i smještaj u "Palaceu". Rekao mi je kako je obćina, platila putovanja za 37 ljudi na Sabor HDZ-a, kako „svakojaki mangupi službeno putuju“, i kako sam ja ratni predsjednik koji zaslužuje krajnje štovanje. I Branko i puno drugih i dalje rabi pojam „obćina“ umjesto pojmova grad i županija. Nije to samo navika nego i činjenica što se puno toga još nije točno definiralo, pa je pojam obćina nekako lakši.

Otišao sam za na Babin kuk i odigrao u parovima krasnu tenis partiju. Sa mnom je igrao Perić protiv Brnada i Hinka Dragičevića. Bio sam u formi i pobiedili smo.

Subota, 30. listopada 1993.

Odigrao sam single protiv Perića. Pobiedio sam ga. Čovjek inače dugo igra tenis. Otvorio je škatulu s novim loptama, ima sav pribor i trakicu oko glave. Našao sam ga u Auto Dubrovniku gdje mu se uredjuje kombi koji je kupio za "samo 12.000 DEM". Treba mu za Pelješac, objasnio mi je. Upitao sam ga što čini na Pelješcu, a on mi je odgovorio kako u Bristi pored "nešto maslina i vinograda" ima plantažu narančina. Ove godine došli su mu otkupiti 40 vagona po zajamčenih 55 pfeniga. Dakle više od 200.000 DEM.

Rekao mi je kako su i troškovi veliki, oko 40%.  Opet mu ostaje čisto 120 tisuća maraka! Upitao sam ga što mu je najveći trošak, a on mi je odgovorio kako je to voda jer se njegova plantaža natapa po sustavu "kap po kap". Sjetio sam se iz svojih obćinskih vriemena kako Pelješčani slabo plaćaju vodu, ali nisam pokrenuo razgovor o tome. Dok smo se vozili izpričao mi je kako ima kuću u Gradu, u kojoj živi i kako mu dnevni boravak ima površinu od  60 četvornih metara! Mladji je od mene. Kad sam to uvečer izpričao Mariani nije to primila s oduševljnjem.

Nedjelja, 31. listopada 1993.

Antun je bio u Pločama igrati utakmicu. Vratio se sretan unatoč porazu. To mu je bilo prvo gostovanje (ako zanemarimo Francusku).

Ponedjeljak, 1. studenoga 1993. Svi sveti

Na dalekovidnici sam vidio kako komunist Nojko Marinović polaže vienac, a Burić, Obuljen i Brnadić kleče!