Pokolj - obrana demokracije!

Ponedjeljak, 4. listopada 1993.

Valentić je govorio na dalekovidnici. Sudeći po pozivima gledatelja, popularan je, a i njegove rieči su pune samohvale, koja će biti opravdana ako mu se ostvare prognoze, po kojima će se ubrzo u bankama slobodno i neograničeno hrvatski dinar moći konvertirati u inozemne valute. Samo Sabor predhodno treba usvojiti odgovarajući zakon. Iz njegovih usta u Božje uši.

Valentić govori kako nakon uvodjenja slobodne kupovine izmedju različitih valuta, ne će biti stiske po bankama, što je težko ostvarivo, ako se zadrži barem mala nflacija, jer će ljudi krajem mjeseca pretvarati HRD u marke, a zatim ih, čim tečaj marke početkom mjeseca poraste pretvoriti natrag u HRD, pa onda plaćati račune. Tečaj marke je sad  postavljen na 4.444 HRD.

Viesti iz Rusije su zgražajuće. Ruski predsjednik Boris Yeltsin je nezakonito pokušao razpustiti ruski sabor, a na to su zastupnici donieli odluku o smjeni Yeltsina. Yeltsin je na to zapovjedio vojnicima neka pucaju iz topova po zgradi ruskoga sabora. Ubijeno je oko pet stotina ljudi!

Stari komunist Yeltsin mi do sad nije bio nesimpatičan, ali ovo je prešlo svaku mjeru. Izišao je iz komunističkog totalitarizma, ali totalitarizam nije izišao iz njega. Kako bi sačuvao svoj položaj pretvorio se u zločinca.

I tu tek dolazi do absurda. Svi tako zvani zapadni mediji su stali na Yeltsinovu stranu i pokolj civila koji je počinila vojska nazivaju obranom demokracije! Što najviše boli, predsjednik Tudjman je poslao pismo podpore Yeltsinu!

 U UN je donesena rezolucija o nastavku mandata UNPROFOR-a u Hrvatskoj. Od Jugoslavije se traži neka u tomu pomogne, ali se ne prijeti sankcijama, niti se snagama UNPROFOR-a daju bilo kakovi rokovi za ostvarenje hrvatske suverenosti na cielomu hrvatskomu prostoru. Ograničeni Mate Granić  to naziva velikom hrvatskom pobjedom!

Utorak, 5. listopada 1993.

Kao najavljeni gradjanin, dočekao sam svoj termin i danas bio kod Čića. Razgovarali smo dosta dugo, ali je većina našega razgovora proteknula u meni nebitnim stvarima. Izmedju ostaloga Čićo mi se tužio kako je usamljen. Kad sam konačno uzpio skrenuti razgovor na traženje zaposlenja za mene i prvo spomenuo Poštu, jasno je rekao kako o tome ne želi niti čuti, jer tamošnje mjesto upravitelja drži svojom mogućom odstupnicom. I dalje bezsramno sebi čuva još jedno zaposlenje, dok ja nemam ni jedno. Kad sam bio predsjednikom Izvršnoga vieća, mogao sam po Čićovoj formuli, ne postavljati Čića za upravitelja Pošte, jer bih onda mogao, u slučaju problema u Obćini, intervenirati kod ministra za sebe, i to bi bilo podpuno lako ostvarivo.

Kad sam mu spomenuo INA-u Čićo se takodjer odmah uzprotivio, jer i tu razvidno ima neke svoje kombinacije. Dosta bezvoljno je to pokušao nadoknaditi spomenuvši mi Hidroelektranu, Carinu i Redarstvo. Isto kao i Jure i on se „nije mene sjetio“, kad je bio u pitanju Elektrojug, pa se „sjetio“ Željana Konsula, koji je, uz put budi rečeno, za to mjesto, po svim kriterijima, bitno manje kvalificiran nego ja! Sav zgrožen, ustao sam i pošao prema vratima, a on mi je prije nego sam uhvatio za kvaku, doviknuo kako „će vrlo brzo riešiti moj slučaj i o tomu me izviestiti“!

Kad sam došao doma  pokušao sam učiniti barem nešto što mi se činilo jednostavnijim. Na moje iznenadjenje tek s dosta muke sam  nagovorio Marianina brata Frana neka prošeta do dvjestotinjak metara udaljene Atlantske plovitbe i razpita se kad će ga pozvati na brod. Kad bih barem u tome imao uzpieha, smanjio bih si teret uzdržavanja Frana, a on bi konačno krenuo svojim samostalnim putom. Vratio se nakon kratkog vriemena i rekao kako je bio u Atlantskoj, ali mi nije znao reći koga je što pitao i kakav je odgovor dobio, pa sam zaključio kako me je slagao. Vjerojatno mu se ne da ići na more.

Četvrtak, 7. listopada 1993.

Mariana je napravila tortu za Markov rodjendan. Igrao sam tenis s Milom i opet ga pobiedio. Ne mogu mu puštati jer to držim nepoštenim, premda bih možda ipak trebao uporabiti tu metodu, jer je Milo opet bio srdit.

Na krugovalu sam slušao kako se u Mokošici održala „proslava“ druge obljetnice smrti 9 ljudi izpred skloništa, kad je tamo eksplodirala jugoslavenska raketa.

Ivo Gjaja je uz nazočnost Burića i Obuljena održao prigodni govor. Gjaju sam ja bio postavio za predsjednika kriznoga stožera Mokošice, ali se eto nije ni on sjetio pozvati me na obilježivanje toga tužnoga dogodjaja. Učinio mi je u stvari uslugu, jer bi mi bilo težko gledati tužnu rodbinu poginulih. Ipak razvidno je kako se i Gjaja brzo uklapa u „zaboravljanje“ kad sam ja u pitanju.