Svaka ptica svojemu jatu

Ponedjeljak 30. kolovoza 1993. 

Iz Zagreba me je nazvao  Pero Poljanić. Rekao mi je kako se Vanja vratila u Dubrovnik, jer „treba sačuvati svoj posao“. Izpričao mi je kako  je iz Dubrovnika stignulo pismo koje mene podržava.

Upozorio me je neka se klonim ovih koji su sada na vlasti, jer oni „nisu sigurni kako se osjećaju“. Nisam ga razumio, ali mi nije dao prigodu za postavljanje pitanja. Rekao je kako u Zagrebu vlada obćenito jako loše mišljenje o sadašnjoj dubrovačkoj vladajućoj garnituri. On definitivno ne ide u Grčku, ali mi nije rekao je li to ne želi ili je pak odpao.

U ovoj mojoj težkoj financijskoj situaciji tražim svaku mogućnost za štednju, pa tako, kad su u pitanju medjumjesni pozivi, nastojim nazivati brzoglasom iz ureda nekoga od mojih prijatelja ili poznanika.

Danas sam uporabio prigodu što su me sadašnje Jurine tajnice nazvale jer su k njima stignula neka izvješća o nekim mojim fantomskim kamatama na Privrednoj banki, i to na puno računa. Možda je to neka podvala, kako bi se proširile o meni nove lažne priče. Poslužio sam se brzoglasom kod  svojih bivših tajnica i pokušao sam dobiti Dafinku Večerinu jer mi je poslala pismo po kojemu je gradjanska parnica protiv ST-a 9. studenoga 93. Nisam je uzpio dobiti. Dok sam zvao Večerinu i pregledavao te čudne papire, iz ureda je izišao Jure Burić i pozvao me unutra.

Čim smo ušli zazvonio mu je brzoglas pa je morao odgovoriti na poziv Iva Grgurevića. Ivo je razvidno zvao radi svoje uobičajene teme – stana.  Jure mu je govorio kako direktor Elektroprivrede Begović treba pronaći novce za njegov stan. Na to je Ivo razvidno rekao nešto grubo, pa je Jure na kraju pobjesnio i rekao mu kako „ne shvaća u kakovoj se situaciji nalazimo.

Zatim se javio Delašu koji je zvao s Lastova rekavši, kako je svega 30 ljudi na jučerašnjem referendumu glasovalo za ostanak u Dubrovačko Neretvanskoj županiji, a 3000 za odlazak u Splitsku županiju. Točno 99% je za odlazak!

Juru je to razvidno jako pogodilo. Odmah se čuo s Brnadićem, pa su neko vrieme razmjenjivali svoju razočaranost. Razvidno su bili povjerovali lastovskomu novinaru Iliji Protudjeru, čovjeku za sva vriemena, koji se nakon Jurina i Vinkova posjeta Lastovu javio u viestima dubrovačkog krugovala opisujući Jurin govor Lastovcima izuzetno nadahnutim, te iznoseći svoju procjenu kako će će Lastovci sigurno ostati pri Dubrovniku. Za razliku od Protudjera većinu Lastovaca je referendum nadahnuo u smjeru odlazka iz Dubrovačko Neretvanske županije. To je uostalom podpuno logično. Lastovo je dugo bilo otok pun častnika JNA, Kao i Vis, a sriedište JNA je bilo u Splitu. Ostavilo je to duboke tragove, pa su Lastovci i danas sigurno u većini naklonjeni jugoslavenskim uzpomenama, a u tom smislu im je osovina Vis Split sigurno bliža od dubrovačkog, pa i neretvanskog područja, gdje je hrvatstvo baš izrazito. Jure i Vinko rezultat lastovskog referenduma razvidno doživljavaju kao osobne poraze, a nemaju potriebe tako razmišljati. U stvari je nevjerojatno kako sami nisu procienili prevladavajuće mišljenje Lastovaca.

Kad je spustio slušalicu Jure mi se stao izpričavati jer se, tražeći novoga direktora Elektrojuga, nije mene sjetio, pa je tamo instalirao Željana Konsula. Nije me se sjetio! Na licu mi je sigurno mogao pročitati kako nisam prihvatio njegovu priču. Još jednom mi se nije pokazao prijateljem, pomislio sam.

Ako se već ništa za mene ne može naći, odnosno ako me se već ne možeš sjetiti kad je u pitanju nešto značajnije, zaposli me barem kao vozača novoga Renaulta, kojega je kupila županija, ili Grad. Ne znam. Znam samo kako sam dosta dobar vozač. Ili je i to mjesto već rezervirano ili popunjeno, rekao sam mu.

Na to je pobiesnio. Imao sam dojam kako je to učinio namjerno naglašeno. 

Pustio sam ga neka se izpuše, pa sam mu onda rekao, neka me „ne zaboravi“ barem kad se sliedeći put ukaže prigoda i kako prigoda u Pošti već postoji, jer je sadašnji upravitelj na tom mjestu samo privremeno.

Brzo je preskočio odgovor obasuvši me savjetima neka čekam na odlazak u inozemstvo, pa makar to trajalo godinu dana, i makar za to vrieme bio bez plaće, „jer mi se to izplati“. Podkriepio je svoju priču jednim primjerom, koji opet za mene nije bio ni malo umirujući. Zvonimiru Puljiću, predsjedniku Izvršnoga vijeća bivše splitske općine nudjen je odlazak za veleposlanika u Slovačku, za mjesečnu plaću od pet tisuća dolara, ali je to Puljić odbio.

Puljić mi je vršnjak. Na mjesto predsjednika splitskog obćinskog Izvršnog vieća došao je godinu nakon mene. Diplomirao je elektrotehniku u Splitu, ne znam kada, ali dosta vjerojatno nakon što sam ja to učinio u Zagrebu. Nije magistrirao. Vrlo vjerojatno nije putovao po svietu ni blizu meni, i nije poput mene radio u jednoj od najvećih svjetskih tvrtki. Ipak njemu se nudi veleposlaničko mjesto, a on to ne želi, dok ja to želim, ali mi se konkretno ne nudi baš ništa. I iz ovog primjera je jasno kako je za mjesto u hrvatskoj politici ili diplomaciji nužno samo dobro poznanstvo u Zagrebu, ili pak dobra prilagodljivost. Puljića sam upoznao kao „tihu vodu“, a takovi se ljudi svidjaju onima koji donose odluke.

Jure se zadržavao napadno dugo na priči o diplomaciji, kako bi se razvidno čim više udaljio od predhodne teme. Spomenuo mi je kako Pero Poljanić ide za generalnog konzula u NewYork. Iznenadio me je s tim, jer mi Pero ujutro to nije bio spomenuo, a ranije mi je baš on rekao kako je mjesto u New Yorku namijenjeno baš meni.

Upitao sam Juru od čega bih po njegovom mišljenju trebao živjeti i uzdržavati obitelj za vrieme svoje jednogodišnje šutnje i povučenosti. Odgovorio mi je kako i sam posudjuje devize za život, a zatim nastavio protupitanjem primam li još plaću. Kad sam odgovorio kako se to samo po sebi razumije i kako plaću prima i Pero Poljanić, a Pero Marinović prima plaću već godinu i pol, a ne radi, a ja imam pravo na šest mjeseci plaće, a onda mi je sudbina Zavod za zapošljavanje. Odgovorio mi je kako Marinović radi. Upitao sam ga što to Marinović radi, ali je preskočio odgovor.

U lokalnoj administraciji je objektivno težko bilo koga smieniti. Osobito one koje smo nakon komunističkog vriemena zateknuli u Obćini. Jure se eto dobro uklopio u zaštitu i rehabilitaciju starih zaposlenika.

Zaboravio sam ga pitati za protokol i Zdenku Golušić, koju je najavljivao smieniti. Ako je to doista želio učiniti, vjerojatno je shvatio kako bi pri tomu morao podmetnuti ledja i osobno se izložiti, pa je odustao. Jer Zdenka je dio starih jugokomunističkih snaga, a Ivo Golušić je osobni prijatelj s Milanom Ramljakom, koji je izniknuo nakon izbora 1990. i nije bio član HDZ-a. Dobro je plivao za vrieme Jugoslavije. Inače u ono vrieme ne bi mogao postati sveučilištnim profesorom.

Uzpio sam zadržati mirnoću do kraja našega razgovora, premda se Jure ponašao na trenutke provokativno. Izgledalo je kako se želi zavaditi sa mnom. Ipak izlazeći iz njegovoga sadašnjega, a moga do nedavnoga ureda, nisam mu odolio spomenuti kako je zahvalnost najkraća ljudska emocija. Jure mi je ponovno pokazao i dokazao kako na njega ne mogu računati kao na prijatelja, a uz put mi je preko lastovskoga referenduma još jednom demonstrirao svoju slabašnu mogućnost procjene. Prijateljstvo i dometi. Svaka ptica svojemu jatu.

Na izlazku sam u hodniku sreo dožupana Luku Šiljega koji me je zaustavio i pozvao k sebi u ured. Uporabio sam prigodu i pitao ga za ime onoga užasnoga šefa redarstva u Pločama, koji mi je postavljao prepreke, kad sam želio odvesti u Dubrovnik onu težku strojnicu. Zove se Ante Erak, a onaj redarstvenik koji mi je pomagao  vjerojatno se preziva Petrušić. Po Šiljegovom riečima, ZNG-om u Pločama je tada zapoviedao Velija Barbir. Taj čovjek mi je bio dao onaj top i granate. U Metkoviću se šef redarstva koji mi je pripremio težku strojnicu i teretnjake i sveukupno puno pomagao preziva Bezer.

Šiljeg mi je odkrio kako je u Pločama prije akcije "Male bare" iz jednog češkog broda za izvoz dignuto 2.000 zbrojovki. Nije mi rekao gdje su pošle.

Kad je vidio kako ponešto zapisujem, nije mi htio kazati koliko je pušaka i ostaloga oružja dignuto u akciji "Male bare", ali je to razvidno bila golema količina, od čega do Dubrovnika nije stiglo praktički ništa.

Šiljeg je tu nevjerojatnu nebrigu opravdavao procjenom hrvatskog vrhovništva kako Dubrovnik ne će biti napadnut! Kad sam mu rekao kako je razvidno ta procjena bila podpuno kriva i moja procjena je bila podpuno točna, zbunio se na trenutak, pa brzo preskočio na priču o Mladenu Vukojeviću. Po Šiljegu, Vukojevića bi trebalo suspendirati, dok se ne izpitaju navodi iz Globusa. Podrazumievao je kako znam o čemu se radi, a ja nisam znao o tomu ništa, i nije mi se dalo izpitivati ga. Ne čitam Globus i nastojim se izključiti iz svih tih medijskih spletki. Šiljeg je zatim nastavio moralizirati na dobro poznati komunistički način po kojemu bi trebalo "promieniti ljude". Koliko sam samo to puta u životu čuo!

Šiljeg se zgraža jer u Dubrovniku ne može nigdje sjedati, a da se za susjednim stolom netkoga ne ogovara. Zaustio sam mu reći kako mu je najbolji liek protiv toga sjedati po kavanicama što je moguće rjedje.

Kad mi je rekao kako je antikomunist od 1971. kad je bio predsjednik Matice Hrvatske u Pločama, sjetio sam se njegovog životopisa u kojemu navodi kako je bio član Komunističke partije. Vjerojatno nije prestao biti članom prije dvadeset i tri godine, a sad u svojemu životopisu navodi svoje partijsko članstvo. Nisam ga o tome izpitivao.

Ima 57 godina. Kaže kako bi ubio novinara koji bi nešto o njemu krivo napisao, na što sam se nasmijao i rekao kako bi on na mojemu mjestu po tim svojim načelima već bio višestruki ubojica.

Zgraža se što neki mladi dužnostnici nemaju morala, i što im je u životu glavni prioritet  "smlatiti tri lubina". Vjerojatno je ciljao na Brnadića i Miletu, ali ih nije izravno spomenuo, a ja više nisam bio razpoložen izpitivati ga bilo što. Dosta mi je rekao.

Kad sam izišao iz zgrade, sreo sam Mladena Vukojevića, koji je bio izuzetno ljubazan. U šali sam ga upitao bi li imalo smisla kada bih u svojem vrtu zasadio jednu palmu. Shvatio me ozbiljno i rekao mi kako je trenutno na odmoru i nema vremena, pa neka ga nazovem sliedeći tjedan, kad se vrati s odmora, pa će doći i vidjeti ima li smisla palmu posaditi. Kad mu završi odmor, naći će vriemena, a sada dok se odmara, vriemena nema!

Danas su napadnuti Otočac, Josipdol i Brinje i zatvorena je cesta Karlovac - Senj. Prometna situacija u Hrvatskoj je sve gora. Jug je praktički podpuno odvojen od sjevera.

Srieda, 1. rujna 1993.

Propalo je potpisivanje zemljovida u Ženevi, jer Izetbegović nije htio podpisati, nego traži izlaz na more.

Petak, 3. rujna 1993.

Preko krugovala sam slušao kako se puni županijsko poglavarstvo. Do nedavni zamjenik općinskoga pravobranitelja Tihan Hilje je sad zadužen za stambeno komunalne poslove. Član poglavarstva je i Mirko Maslač, koji je nekoliko puta bježao iz Dubrovnika u jesen 1991. Član je i Branko Šutalo, moj gimnazijski kolega, dobar čovjek i dosljedni komunist. Zajedničko im je to što su Hercegovci kao i Jure. To je podpuno logično, jer je Jure uviek u svoje najbliže sunarodnjake imao najviše povjerenja.

Utorak, 7. rujna 1993.

Zvao je Pero Poljanić. Rekao mi je neka slušam viesti, jer je nešto Tudjman napisao Bobanu. Potvrdio je Jurinu priču kako ide u New York za generalnog konzula. Nije mi pokušao objasniti kako me je eto on zamienio tamo gdje sam, baš po njegovim riečima, trebao poći ja. Nisam mu to napominjao. Nema smisla.

Rekao mi je kao je od jednog čovjeka u hotelu "Argentina" saznao nevjerojatnu stvar. Sadašnji gradski dužnostnici, izraženo u DEM, potroše na račun reprezentacije  mjesečno više nego što smo ja i on potrošili za tri godine.

Značajno mi je naglasio kako ja "dobro stojim u Zagrebu".

Obećao mi je kako će me slijedeći tjedan odvesti na jematvu na Pelješac.

NATO-ov vrtolet je zaustavio brod Postira u Mljetskom kanalu. Hrvatska je reagirala mlako.

 

Srieda, 8. rujna 1993.

Baldo Franić kaže kako se istražuje gdje je koje računalo, pa ću ovoga morati vratiti! Trebam to učiniti, premda opravdanje što ga još nisam vratio nalazim u tomu što sam na papiru još uviek zaposlenik Obćine s istim nazivom radnoga mjesta. Ja barem svoje računalo rabim, premda sad za osobne potrebe, a puno ih je, na čelu s Jurom, koji računalo imaju u svojemu uredu, a uobće ga ne uključuju! Kad bi bilo barem malo zahvalnosti za sve što sam učinio, dobio bih ovo računalo na dar. Ali zahvalnosti nema. Pa morao sam vratiti i samokres, nakon što se godinama nisam od njega odvajao. S računalom je situacija slična. Koliko sam samo noći doma, u svoje slobodno i neplaćeno vrieme sjedio za njim i slagao na njemu službene dokumente! Vriednost toga rada je neuzporedivo veća od vriednosti računala. Ali koga za to briga.

Petak, 10. rujna 1993.

Bobetko brblja na dalekovidnici, kako više ne će dopustiti napad na hrvatske gradove, a u istim viestima se javlja o puno poginulih u Karlovcu, Sisku, Zadru. Bombardira se Jastrebarsko 20 km udaljeno od Zagreba!