Državni mazohizam

Nedjelja, 12. rujna 1993.

Napadnuti su i Samobor i zagrebačko predgradje Lučko. I Ivanić grad, Kutina, Sisak, Karlovac, Gospić, Ogulin, Zadar i t. d.

A Bobetko pod pokroviteljstvom Valentića slavi na Rabu obljetnicu osnutka nekakove partizanske postrojbe 1943., koja je djelovala u ratu u okviru nekakovoga Banijsko Kordunaškog korpusa. Dakle slave se ljudi i dogodjaji okrenuti protiv tadašnje Hrvatske države! To se može bez problema nazvati državnim mazohizmom.

 Ponedjeljak, 13. rujna 1993.

Platio sam vodu i uzput posjetio Vicka Brboru. On mi je rekao kako se priča o meni kao novomu upravitelju Dubrovačke banke.

Na povratku sam svratio do Popovića i Radice. Zadržali su me na objedu. Rekli su mi kako im je drago kad ih se vidi sa mnom u družtvu.

Radica mi je izpričao kako se Ivo Jelić pokazao nakon izbora izuzetno slabim organizatorom i kako se umjesto vodjenju stranke koja je dobila izbore okrenuo stvaranju poznanstava s komunistima, poput Marinka Vlašića s kojim je postao blizak.

Po Pakišinim riečima Niko Gverović i Pero Kriste vodili su skupinu koja je svim silama nastojala spriečiti njegovo imenovanje za predsjednika obćinskog povjerenstva za izbor i imenovanja. Popović je dopunio priču po kojoj je Pero Kriste od njega tražio neka se povuće iz toga istoga povjerenstva, kako bi se tamo napravilo mjesta za dvojicu članova SKH, Djurovića i Obradovića.

Zatim mi je Miho izpričao slučaj kad je u Teritorialnoj obrani našao prevladavajuće srbsko družtvo koje je Željko Pavlović bio predvidio za miniranje cesta u slučaju napada na dubrovačku obćinu. Kad je jednom prigodom Popović bio ušao u prostor Teritorialne obrane tamo je uz Pavlovića našao Juricu Carića i Glavočića kojima su žene Srbice, te dva Srbina Branka Ilića  i Branka Ivića. Ivić je malo potom pobjegnuo iz Dubrovnika, pa je imao prigodu jugoslavenskim agresorima prosliediti informacije o stanju u našoj Teritorialnoj obrani.

Pakiša i Miho su me zatim „razveselili“ s pričom o pripremama za postavljanje Dragana Glavočića za glavnoga poreznika na razini županije. Glavočić je za vrieme Jugoslavije bio direktor Uprave prihoda! 

Utorak, 14. rujna 1993.

Prošetao sam do knjižnice u Gradu. Uzeo sam nasumce komplet Dubrovačkog vjesnika od 1984. Prolistao sam brojeve od 7. srpnja do kraja godine. Našao sam niz imena i dogadjaja.

Iz samo toga razdoblja oučljivo je koliko su Nikola Isufi i Marinko Vlašić bili vjerni sluge sustava. Iznenadilo me kad sam u broju od 22. prosinca pročitao kako je Marijan Mrkušić dobio nekakovo priznanje JNA!

Luko Brailo je u broju od 15. prosinca 1984.  izjavio  kako bi više pozornosti  trebalo posvetiti kadrovskoj politici.

U istom tom broju piše se o održavanju Cavtatskih večeri u Beogradu.

U nekoliko brojeva se najavljivao susret na Zubačkim ublima i govor tadašnjega jugoslavenskoga čelnika Vidoja Žarkovića.

Milan Topalović se onda deklarirao i podpisivao sa slovom „o“ na drugom mjestu svoga prezimena, a danas je na tom mjestu „o“ izpalo i uskočilo je „a“, pa se sad deklarira kao Tapalović.

Nikola Isufi se žalio na nesavršenost tadašnjega sustava „NNNI“ (Ništa Nas Ne smije Iznenaditi) i kao loš primjer je naveo nepravovremeno reagiranje i dopuštenje odlazka skupine dubrovačke djece u Rim.

U broju od 20. listopada nalazi se izvješće sa sastanka Saveza komunista u HTP Dubrovnik. Sekretar je bio Ivica Sabljić, a pored ostalih spominju se Niko Primorac, Mirko Jokić i Boro Andrić, koji su eto uzpjeli ostati na direktorskim mjestima do danas, premda su njihovi Jugoslaveni iz Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine uzpjeli u medjuvremenu uništiti dubrovački turizam do temelja. U broju od 6. listopada piše kako je Rade Vrtikapa predao nekakovo priznanje Krešu Milasu. U istomu broju sam se iznenadio kad sam uočio kako je Antonio Korić takodjer bio dosta aktivan komunist. Vjerojatno je držao kako i on, kao jedan od tadašnjih komunističkih upravitelja, treba pokazati svoju privrženost Partiji, pa je javno izjavio, i to je ostalo zapisano, kako „čak i komunisti zakašnjavaju na posao pa bi ih trebalo partijski kažnjavati“.

Luko Glavinja se ističe medju komunistima Cavtata u broju od 29. Rujna, a u istom broju je Goran Sukno primljen u Partiju, a Luko Brailo se razpisao o Dubrovniku kao „metropoli Jugoslavenskog turizma“.

Davor Mojaš je dao svoj skromni prinos pišući u broju od 29. rujna o omladinskoj organizaciji.

Bilo bi sjajno kad bih našao vremena udubiti se u novine iz tih jugoslavenskoga vriemena. Profesionalni povjesničari nemaju baš neke volje upustiti se u takovu razčlanbu. Po Hrvatsku i hrvatski narod katastrofalnih 45 godina ostaje za sad u nekakovoj magli. A sigurno bi bilo zanimljivo, ponekad tužno, ponekad smiešno, javno opisati tadašnje dogodjaje i komuniste koji su ih kreirali i opisivali, jer su se praktički samo njihova imena vrtjela po tadašnjim novinskim stupcima. Moram sliedećom prigodom nastaviti čitati barem još malo.

Po viestima dubrovačkog krugovala u Pločama se slavi akcija "Male bare". Govori se kako je do tad u cieloj Dalmaciji bilo svega 3500 pušaka, a u ovoj akciji je osvojeno 5.000. Količine streljiva su bile goleme, a osvojeno je 70 topova! Oni su kao razporedjeni od Splita do Dubrovnika.

Tko ih je to razporedio. Možda se kao onaj koji je bio „razporedjen“ u Dubrovnik računa mali top kojega sam težkom mukom bio osobno izmolio i dovezao ga u Dubrovnik. Ostalih 69 topova su razvidno branili područje od Splita do Metkovića, pa možda JNA baš zbog toga nije tamo napadala. Kao organizatori se spominju i slave Petar Šimac i Velimir Barbir.

Na proslavi su bili nazočni Luka Šiljeg, Matko Medo, Ivo Jelić itd. Medo i Šiljeg držali su govore. Ne bih se začudio kad bi sutra u novinama biti objavljene laži, kako bi se prikrila težka istina o  neupućivanju oružja tamo gdje je bilo najnužnije, u obranu najugroženije obćine, dubrovačke. Ne bi bilo čudno niti neuobičajeno kad bi se pri tom spomenulo i moje ime u negativnomu kontextu. U istim viestima je izneseno kako su Bobetko i Marinović odlikovali neku protuzračnu postrojbu u Metkoviću, koja je izvodila akciju "Male bare" i držala bojište do Stona, i koja je oborila "ovih dana" prije dvije godine zrakoplov na Bistrini! Na prvi pogled je čudno što je za osvajanje vojarni JNA bila izabrana hrvatska protuzračna postrojba. Objasnitba je možda u činjenici što su se vojnici JNA bili povukli pa se je trebalo boriti protiv zraka!

 

Srieda, 15. rujna 1993.

Sve mi je teže pisati. Nemam volje. A saznajem sve više. Sklapaju se mozaici. Ipak bio sam ponovno u knjižnici. Pregledao sam "Dubrovački vjesnik" od 1990. Pogledao sam kako je još u proljeće 1990. Mirjana Rakela kukala za Titom i Jugoslavijom, kako su to isto činili Marinko Vlašić i Nikola Isufi. Podsjetio sam se rezultata izbora 1990. SDP je dobio 22,8% glasova. Dakle gotovo svaki četvrti glasač bio je za komuniste, a tomu treba pribrojiti Srbe, Jugoslavene i sl. Ne mali broj Dubrovčana izjasnio se onda protiv Hrvatske. Gdje su oni sad? 

U "Slobodnoj" piše kako je u akciji "Male bare" bilo osvojeno 80 topova, dakle 10 više nego je rečeno jučer na krugovalu. Možda ih se sutra bude spominjalo 90!

Četvrtak, 16. rujna 1993.

Božo je otputovao na brod u Antwerpen, jutarnjim zrakoplovom u Zagreb, pa zatim autobusom u Maribor pa onda dalje. Zagrebačka zračna luka opet je zatvorena za medjunarodni promet.

Pošao sam u Općinu kod Davora Miloglava prepisati DBASE, jer sam ga bio slučajno izbrisao. Uzput sam sreo Čića, Vida Bogdanovića i Luku Šiljega, kako idu čestitati "Roh Hašanu" Židovima. Čićo mi je tapšući me po ramenu rekao kako će za mene privremeno naći posao ovdje u Dubrovniku.

Kod Davora Miloglava sam našao Djura Kolića. Miloglav mi je rekao kako sutra putuje u Zagreb po novce, jer je to jedini način. Brzoglasom se to ne može obaviti. Dakle u nestašici novaca treba potrošiti novce za putovanje, kako bi se došlo do novaca! Ništa novo. I sam sam to morao činiti.

Davor mi je izpričao kako je i dalje ključna osoba za dobivanje novaca Joško Zavoreo, koji „pliva“ premda je upleten u neku financijsku aferu.

Svratio sam u Dubrovačku banku kod Vilovića i Lise kako bih dobio listu tečajeva i izbrisao nevažeće čekove.

Po procjeni Iva Lise za pet godina bit će na vlasti još više ljudi iz sustava bivše države nego danas. Pokušao sam ga utješiti podsjetivši ga ga na strategiju, koju sam objavio u rujnu 1991. Prva točka još nije završena.

Moje sliedeće rieči nisu bile isto tako utješne. Rekao sam Ivanu i Ivu kako vrh Države nema strategije, a kako programi Vlade sliče na slavonski "Svatovac" (Da vam žito dobro rodi, a živina da se plodi, da vam bilo do vrh kuće i odiće i obuće...). Vedriš i Valentić ne bi trebali gubiti svoje i njihovo vrieme sastajući se s "gospodarstvenicima". Bulić se nema razloga sastajati sa skupinama "turističkih radnika" pričajući što bi bilo kad bi bilo. 

Petak, 17. rujna 1993.

Pera sam našao kako sjedi izpred "Snacka" s obveznom prijateljicom Marom, koja mu se uviek odnekuda prikači, kad Pero prodje preko Straduna. S njima je bio i Perov Pelješčanin Damir Jasprica, šef dubrovačkoga redarstva, koji će izgleda biti smienjen. Jasprica se pak sprema  zamieniti Miha Valjala. Tko će biti šef redarstva?

Pero i ja prešli smo zatim u kavanu Marka Breškovića. Marko nas je počastio s dva tonika. Pero mi je poluglasno izpričao kaže kako Marko bi se Marko svalkako trebao operirati, ali to ne želi učiniti. Pero doista svašta zna i sazna.

Zatim je Pero prešao na Sanadera, kojega treba samo pozvati na večeru i dobiva se služba u diplomaciji. Pero mi je naglasio kako je pozivanje Sanadera na večeru u stvari najniža ciena, jer se mjesta u diplomaciji doslovce kupuju. Nije mi rekao, a nisam ga pitao, je li i on Sanadera bio pozvao na večeru. Sad, kad je definitivno odredjen za generalnoga konzula u NewYorku, nameće mu se za savjetnicu neka Ljerka Alajbeg, koja je dugo služila u jugoslavenskoj diplomaciji. Sada za nju agitira Mario Nobilo, hrvatski veleposlanik pri UN. Kao sliedeći primjer naveo mi je kako mnogi kod njega interveniraju u korist nekoga Senkera, koji je radio u Jugoslavenskomu veleposlanstvu u Grčkoj do svibnja 1992. i još govori srbski. 

Na Stradunu smo zatim sreli Pavla Bakarića. Rekao nam je kako je pošao u mirovinu, nakon jednoga razgovora sa mnom. Jednostavno se bio uplašio. Tomu našemu razgovoru, koji ga je bio uplašio, bio je nazočio Mladen Vukojević, koji je želio smaknuti Bakarića zbog nekih starih računa izmedju njih. Ja o tome nisam ništa znao, ali Bakarić me je identificirao kao svojega protivnika, koji je za njega previše snažan, pa se brže bolje sam povukao. Sad sebe evo prikazuje čovjekom kojega sam ja progonio i prognao. Kad to govori meni u oči, što mi tek govori iza ledja. Po njegovim reakcijama rekao bih kako uokolo sije mržnju protiv mene. A u mirovini je, i zaboravlja kako je kao komunist uvijek bio na vrhu. Je li se tada, za komunističkih jugoslavenskih vremena, pitao gdje smo ja i meni slični. Je li mu tada padalo na pamet kako se bivajući članom partije, svrstao medju privilegirane, koji nepartijce poput mene u podpunosti izključuju iz konkurencije za visoke političke, gospodarske i druge položaje. On misli samo o sebi i "nepravdi", koja mu je učinjena.

Sreo sam dožupana Franka Burmasa i upitao ga gdje su sada predsjednik korčulanske skupštine Gavranić i predsjednik korčulanskoga izvršnog vieća Franulović.

Gavranić je u Blatu tehnički direktor "Radeža" i predsjednik je skupštine nove obćine Blato. Franulović je u "Grebenu" u Vela luci, ali mi Burmas nije znao reći u kojemu svojstvu.

Djuro Vukić je skratio brkove po uzoru na Hitlera. Pokazao mi je sudsko rješenje o izgonu SDP-a iz velike zgrade na Pilama, za koju se izpostavilo kako se nalazi u privatnom vlasničtvu. Po Djuru, Vido Bogdanović me hvali jer sam bio pokrenuo proceduru izbacivanja SDP-a iz te zgrade, premda nisam znao kako je kuća privatna. U stvari sam to znao, ali sam ipak bio pokrenuo proceduru s obćinske strane, onako iz gusta.

Subota, 18. rujna 1993.

U Dubrovačkomu vjesniku Jadran Kapor piše o "osnivanju 2. satnije 163. brigade 15. rujna 1991. Ne navodi ni imena ni dogadjaje toga dana, već spominje kako se satnija borila za vrieme napada na Dubrovnik, da je držala položaje od Ilijine glavice do Sustjepana i da joj je zapovjednik bio Krešo Klarić.

Na krugovalu Matko Župa iz Orebića javlja o proslavi osnutka Pelješke satnije istog tog 15. rujna. Možda se se to oni sjećaju noći kad sam ja preko brzoglasa digao oko 1500 naoružanih dragovoljaca od Pelješca do Konavala, jer smo bili dobili obaviest kako teretnjaci puni četnika kreću iz Trebinja, pa je trebalo pojačati naše redarstvo i Zbor narodne garde.

Te su noći ljudi bili na obrambenim položajima do jutra. A ja sam cielu noć proveo u Centru za obavješćivanje. Kad je postalo jasno kako se četnici nisu pojavili na našemu području, ujutro u 7 i 30 javio sam svima neka se idu odmarati, a ostave samo dežurstva. Sada se to eto na Pelješcu vjerojatno slavi kao dan kad je osnovana njihova satnija.

Obilježava se dan hrvatske ratne mornarice, a uzet je nadnevak kad su 876. godine blizu Makarske Hrvati porazili Mlečane! Važno je neka se slavi.

U Varaždinu se slavi dan oslobodjenja Varaždina, ma što to značilo.  Tudjman je bio sa svitom najprije u Splitu, pa onda u Varaždinu. Bože opet će početi proslave oslobodjenja svakoga mjesta. U Varaždinu je govorio predsjednik tadašnjega kriznog stožera i izvršnoga vijeća Čedomil Cesarec. Tamo u Varaždinu se sjećaju takovih ljudi. I drugdje. Samo ovdje u Dubrovniku mene je prekrio zaborav. Ne znam za sličan slučaj.

Nedjelja, 19. rujna 1993.

Pročitao sastavak o Dubrovnikuu "Der Spiegelu", napisan u ljetu 1991. U njemu je i moja i Poljanićeva i Titova slika! Poljanić se spominje kao političar po zanimanju, a ja kao riedak primjerak novih ljudi. Ja govorim kako se spremamo braniti, a Poljanić kako ne će biti rata. Spominje se i Željko Pavlović, koji je njemačkim novinarima izjavio kako četnici s one strane granice ne će naići na podporu Jugoslavena! Dakle, jedino sam ja bio u pravu. Do agresije odnosno do rata je došlo, a četnici ne samo što su u Jugoslavenima imali podporu, nego su nas Jugoslaveni napali a četnici su im samo pomagali.

Ponedjeljak, 20. rujna 1993.

Milo me je odveo pokazati vrlo liepi stana iznad "Kompasa" u vlasničtvu izvjestnoga Pušića, u koji se  uselio. Cielu tu četvrt vidio sam prvi put u životu. Nevjerojatno bogate kamene kuće.

Nešto se čudno zbiva s pregovorima o BiH. Danas su se na američkom nosaču zrakoplova u Jadranu sastali Tudjman, Milošević i Izetbegović i prema stranim izvješćima Tudjman je dopustio izlaz Izetbegoviću u Neum. Naši ništa ne javljaju.

 

Utorak, 21. rujna 1993.

Situacija je jako čudna. Ako je Tudjman doista pustio Neum, to će biti katastrofa. Naši mediji ništa ne javljaju, a strani govore o tom kao o gotovomu činu. Muslimani, sudeći  po izvješćima stranih medija, u Bosni napreduju. Osvojili su HE Mostar, dio Viteza itd. Izgleda kako se Hrvati u BiH ne bore baš najbolje, a i nemaju neku podporu iz Hrvatske. To je moja špekulacija. Možda je pogrješna. Nemam prave informacije. 

Srieda, 22. rujna 1993.

Uvečer sam izpred "Snacka" sjedio s Ratom Gulinom i ćakulao. On mi kaže kako me svugdje brani od potvorba. Postao je šef splitske poslovnice, a Frane Matejčić je na Zavodu za zapošljavanje. Izpričao mi je kako Damir Miljak zaradjuje nekoliko milijuna maraka godišnje, kako Miro Čutura zaradjuje još više i kako su svi koji su otišli iz Intertrade-a dobili po petnaestak tisuća maraka odpremnine. A ja nisam dobio ništa! Možda je Rato, znajući moju specifičnu situaciju, mogao na vrieme pokušati nešto pokrenuti u moju korist, kako jedino ja ne bih na kraju ostao oštećen. Ovako me takove priče samo uzrujavaju.

Četvrtak, 23. rujna 1993.

Upalio sam krugoval ujutro u 9 sati i naišao na emisiju iz "obnovljene Vile Banac" iz Cavtata. Luka Korda, Djuro Korda i Božo Martinović su govorili o napadu na Vitaljinu odnosno Konavle i Dubrovnik koji je počeo na današnji dan prije dvije godine. Luka je govorio o nespremnosti i lošoj organiziranosti. Spomenuo je Pera Poljanića i njegovo odbijanje pomisli o napadu. Nije u svojoj priči razdvojio moj krizni stožer od onoga prethodnoga Perova. Govorio je o nesposobnosti općinskoga kriznoga stožera i kao primjer naveo izostanak gašenja javne razsvjete na Grudi.

Djuro Korda je rekao kako je iste noći kad su napadnute Male bare napadnuta i Rota na Pelješcu i kao je to bilo koordinirano, što nije istina. U noći kad su napadnute Male bare on je sjedao sa mnom Jurom Burićem i Miljenkom Bratošem u MUP-u i tada nije spominjao kako bilo što zna o situaciji u Pločama. Djuro je nadalje rekao kako je on na čelo MUP-a došao 1.srpnja 1991. i kako je od tada počela priprema za obranu Dubrovnika. A ja sam osnovao dubrovački Zbor narodne garde dva mjeseca ranije! Uostalom zašto se nije pripremio kad se sad već hvali. Nastavio je s pričom kako je on tada "kriznom štabu" predlagao osvajanje vojarni JNA na Šipanu i Mljetu i kako je bio odbijen.  Možda je to bio i učinio kad su obćinski Krizni stožer kontrolirali Pero Poljanić i Željko Pavlović. Ja o tomu nisam znao ništa. Mogao mi je doći i reći mi to. Pa bio sam predsjednik obćinske vlade. Možda sam mogao naći riešenje unatoč svoje faktičke izključenosti iz  tadašnjega kriznoga stožera.

To mi je prelilo čašu pa sam, dok je odašiljba još trajala, nazvao i dobio Luku Kordu. Rekao sam mu neka barem reče kako je Krizni stožer kojemu sa ja bio na čelu osnovan 10. rujna, dan prije nego je osnovan Krizni štab Konavala, i kako sam baš ja već sliedeći dan osnovao Krizni stožer Konavala i njega imenovao predsjednikom tog stožera, te dakle nisam baš ni malo kriv za (ne)aktivnosti Poljanićeva  i Pavlovićeva kriznoga stožera. Dapače bio sam dao ostavku na članstvo u tomu stožeru.

Luka je malo nakon toga u odašiljbi samo spomenuo kako je od 10. rujna predsjednik Kriznog stožera bio Željko Šikić a pet mjeseci prije Pero Poljanić. Izpalo je kako je to isti krizni stožer i s mojim dolazkom na njegovo čelo nije se promienilo baš ništa!

Nakon toga nazvala me izvjesna gospodja Alamat. Rekla mi je koja je udana za Konavljanina a inače je iz Grada. Gospodji je bilo sve jasno. Molila me je neka se osobno javim u odašiljbu jer ne može trpjeti podvale na moj račun. U medjuvremenu je odašiljba bila zaključena. Nisam se baš uzrujao. Jednostavno sam naviknuo na ovakove stvari. Uostalom sve ove priče su slojevite i težko je cielu tu nedavnu prošlost lako ocieniti. Na primjer, istina je kako sam ja želio, tražio i nabavljao oružje na svoju ruku, a Pero Poljanić je vjerovao Pavloviću i Zagrebu i nije nastojao naoružati se niti pokazivati snagu oružja.

Tko zna možda je imao pravo. Možda bi naše brže naoružavanje potaknulo JNA na još raniji oružani napad, a možda bi nas doista bili pustili na miru, kad bi bili shvatili kako mi nemamo nikakovoga oružja niti oružanih snaga.

Osim toga danas se govori o 1. listopadu kao danu napada na Dubrovnik, koji je kao bio najavljen puno ranije. Nitko ne govori o tomu, kako je do napada moglo doći ranije ili kasnije ili kako se možda na državnoj ili na obćinskoj razini  moglo s JNA postići nekakav dogovor i izbjegnuti agresiju u cielosti.

U svakomu slučaju sad je sve to prošlost, koja se tumači kao neizbježna, i nastalo je silno natjecanje u izticanju vlastitih zasluga kroz pljuvanje po drugima. Ja se ne ću spustiti na tu razinu. A mogao bih to učiniti vrlo jednostavno izpričavši kako Pero Poljanić nije nastojao nabavljati oružje, a svaki vikend je bio na Pelješcu, kako je Željko Pavlović, umjesto nabave oružja vračao oružje teritorialne obrane JNA i umjesto priprema za obranu pio po betulama. Ili o biegu Djura Korde iz Dubrovnika krajem studenoga 1991. , kad je ostavio zapoviedanje redarstvenim postrojbama Azizu Suljeviću. Mogao bih s lakoćom u tešku situaciju dovesti župana Juru Burića koji je znao za akciju Male bare, a nije učinio baš ništa u smislu usmjeravanja barem diela oružja iz Ploča prema Dubrovniku, te koji je takodjer pobjegao iz Dubrovnika kad je bilo najteže. Ili pak izpričati činjenice o sada toliko slavljenomu Nojku Marinoviću, koji je za vrieme primirja zapoviedao povlačenja s lako branjivih položaja, a čak  u dva navrata se spremao zajedno s nekolicinom sebi najbližih povući iz Dubrovnika.

Mogao bih bez problema obznaniti krajnju nespretnost koju su pokazali Marinović, Pavlović i njihova momčad koja je uključivala Jukija Carića i Tonka Karamana, glede rušenje prometnica pred nadirućom JNA.

Mogao bih se okomiti na ministra Pera Kristu, koji je prvih dana zbrisao iz Dubrovnika i sa sobom odveo svojega sina i njegovu obitelj. Mogao bih izpričati o smjenjivanju Marka Mujana i pobuni gardista i t. d.

Sigurno bi snažno odjeknula priča o odlazku Tudjmana na razgovore s Miloševićem u Igalo, moje traženje neka nam on pošalje oružje i njegovo uvjeravanje kako možemo biti mirni, i njegovo dopuštanje upućivanja oružja iz Ploča u suprotnom smjeru od Dubrovnika.

Mogao bih obznaniti još nevjerojatno puno toga! Bože, težkoga li tereta.

Nazvao sam Čića i saznao kako je on ovaj tjedan opet u USA u družtvu s Pavom Župan. 

Srieda, 29. rujna 1993.

Kupio sam 7 garofula i odnio ih mami na grob. Lijepo sam uredio kamenicu s cvijećem i sjedao na grobu dosta dugo.

Zatim sam otišao u Obćinu.  Pokušao sam razgovarati s Čićom, ali je kod njega bila Pave Župan, pa me je njegova tajnica naručila za sliedeći utorak, u 8 i 15! Kao pravu stranku. A govorio je kako su meni uvijek vrata otvorena! Kako se sve brzo zaboravlja!

Nakon toga sam malo ćakulao s Miloglavom i Šutalom. Na izlazu sam sreo Brnadića koji me pozvao natrag u zgradu.

Sjeli smo u moj bivši, a sad Jurin ured. Brnadić mi je obećao sutra u Zagrebu razgovarati sa Sanaderom, jer će biti na večeri s njim i s Miletom i Pašalićem. U ponedjeljak, će razgovarati s Čićom i Jurom, a u utorak će me nazvati i reći što je napravio. Kaže kako je sramota što još ništa sa mnom nije sredjeno. On bi me rado vidio kao direktora Atlantske plovitbe, ali se tome suprotstavlja Mileta.  Brnadić drži kako me s lakoćom može postaviti za upravitelja pošte, poglavito stoga što je tamo na čelu samo vršitelj dužnosti Curić, koji čuva mjesto Čiću, ali po Brnadićevu mišljenju, Čićo nema pravo sjediti na dvije stolice istovremeno.

Na povratku sam kod Lise u Banki uzeo izvod tekućega računa i malo popričao. Lise mi kaže kako se u Župi spremaju napraviti udrugu dragovoljaca, i kako ih u tome iz Grada sprječavaju Edi Bulić i družtvo. Pitao sam ga hoće li me zvati na osnivačku sjednicu. Nije siguran. I on će me izdati ako treba.