Stare lopudske priče

Subota, 10. srpnja 1993.

Poslie podne smo s brodićem hotela Lafodia otišli na Lopud. Marek se vjenčao za Anitu Gale. U crkvi sam opazio onu tajnicu mjestne zajednice, koja nije htjela 1990. podignuti hrvatski barjak, i koju sam prigodom tadašnjega posjeta Lopudu praktički bio smienio iznudivši izbor Davora Mage za predsjednika Mjesne zajednice. Mage se kasnije s tajnicom sprijateljio, pa je ostalo sve po staromu, izim  hrvatske zastave, koju smo Pero Poljanić i ja bili zajedničkim snagama podignuli na zgradu mjestne zajednice. Sad je žena napredovala još jedan korak, jer evo ide i u crkvu.

Dugotrajna svadbena večera u Lafodiji, za dugačkim stolom u dugačkoj dvorani, poslije aperitiva na dugačkoj terasi. Mladji svatovi su se veselili na jedan, a stariji na drugi način. Zajednička crta većine je nezadovoljstvo s Hrvatskom, koju nitko osim mene nije spominjao s ljubavlju.

Osnovne značajke večere su bili loši aperitivi, nedovoljno hladno pivo, loše čaše i loš pribor za jelo.

Frano je pio kao pravi kum, a Božo kao pravi kumov brat. Otac i majka mlade mladji su od mene. Ostali smo do 4 ure ujutro.

Nedjelja, 11. srpnja 1993.

Noćili smo u Lafodiji. Rezervirali su nam dvije sobe. Probudilo nas je sunce, jugo i djeca već u 8 i pol. Malo sam se okupao u moru izpred hotela, Mariana je popila kavu u tetke Marie, koja je prava gospodarica kćeri Ani i simpatičnoj unuci Maruški.

Dugo posliepodne proteknulo je u prehrani s ostacima od sinoćnje večere u kući mlade. Sudeći po kući otac konobar je dosta imućan. Cielo to vrieme sam morao trpjeti protuhrvatske priče.  Kako se tek govori kad me nema mislio sam dok sam sve to slušao i branio svoju Hrvatsku. Bogati konobar je izpričao kako je neki Srbin još preklani šetao po Lopudu sa značkom Slobodana Miloševića na prsima i to uz blagoslov Nikše Buconjića. Kad sam ga upitao je li to bilo prije ili nakon jugoslavenske agresije rekao mi je kako se ne sjeća. Vjerojatno ga je zbunilo spominjanje agresije na Hrvatsku kao jugoslavenske. Samo je dodao kako zna još puno toga, ali se boji reći. Rekao sam kako se, Bogu hvala, više ne nalazimo u jugoslavenskoj samovlasti, pa svatko slobodno može govoriti što ga je volja, na što mi je odgovorio kako to nije istina.

Rekao sam mu neka mi kaže primjer, kako je netko saslušavan ili bio uzapćen zato što je govorio na primjer protiv Hrvatske ili predsjednika Tudjmana ili bilo koga značajnoga. Spomenuo sam za uzporedbu, kako bi za vrieme Jugoslavije pojeo mrak svatkoga, za kojega bi se uztvrdila i najmanja sumnja kako je protivnik Jugoslavije ili Tita, ili Partije.

Na to se iztrčao kako mu je žena bila u Partiji. Kako bi ga zaštitila  Djenka se uključila rekavši kako je kao partijašica uviek išla u crkvu, ali su njome svi ljudi bili jednaki, pokušavajući na taj način kazati kako je za vrieme Jugoslavije vladala demokracija i sloboda, a sad je toga nestalo.

Razprava je zatim prestala, a Mariana mi je u pogodnom trenutku prišapnula, kako je Djenkinom mužu Ivici majka Srbica.

Na Marekovo vjenčanje stigla im je i jedna rodica iz Rovinja. Do nedavno je živjela u Beogradu s mužem Srbinom, a kad se Hrvatska osamostalila, sjetila se kako bi kao nominalna Hrvatica mogla sačuvati svoju kuću u Rovinju, ako se tamo preseli, a muž joj je ostao čuvati stan u Beogradu.

Izvukao sam se iz te neugodne i bezpredmetne razprave rekavši kako se idem prošetati. Prohodao sam do spalione odpada, čiju sam izgradnju bio pokrenuo, a onda o tome podpuno prestao skrbiti, kad su me bili pritisnuli problemi koje je doniela jugoslavenska agresija. Po svemu sudeći postrojenje je spremno za početak rada, ili je možda vrlo blizu završetku, medjutim djelovalo je napušteno i zapušteno. Nisam vidio nitkoga tko to barem čuva ili se o tome skrbi. Nakon onoga ranijega razgovora, nije mi se o spalionici dalo opće propitkivati ni kod koga, jer bi se opet priča mogla zaputiti u nekomu neugodnomu smieru. Moram o tomu razgovarati s Čićom ili Jurom i vidjeti što namjeravaju učiniti glede toga. Ako je ta tema stignula do njih. I ako ih to uobće zanima.

Vratili smo se doma s brodom, po nešto jačem jugu. Ostavili smo iza sebe stare lopudske priče. Vrieme je prošlo, ali priče su ostale vrlo slične. Protuhrvatske.     

Ponedjeljak, 12. srpnja 1993.

Zvao sam Hrvoja Šarinića, a njegova tajnica Marija me je zvala poslije podne natrag i rekla kako će me spojiti sa Šarinićem ujutro.

Zvao me je Čićo i rekao kako su on i Jure razgovarali o meni s Pašalićem. Rekli su mu kako  je moj sadašnji status njihova sramota. Zatražio je  od mene životopis, kako bi ga priložio dopisu koji će on i Jure zajednički uputiti Pašaliću. A Pašalić ima moj životopis!

Na krugovalu je Brnadić izjavio, kako su izbori u veljači značili početak novoga vriemena. Kakovo je to vrieme, bolje ili lošije, nije precizirao. Vrlo vjerojatno je podrazumievao kako je novo vrieme bolje. Kad bi se pitalo mene, podpuno argumentirano bih rekao kako smo otišli u lošemu smieru, jer se sveukupna državna i lokalna administracija silno povećala i dalje buja, a ubrzano se uvodi stranačka podobnost, kao nužnost obstanka.

Utorak, 13. srpnja 1993.

Sreo sam Katičića, koji mi je pričao o biegu Augustina Franića u prvoj polovici studenog 1991.

Ivo Lise me je pitao za savjet o tome bi li se on prihvatio biti predsjednikom HDZ-a Župa. Rekao sam mu neka se prihvati.

S Pila me do kuće dovezao Jadran Delaš, koji mi je izgleda ostao lojalan.

Uvečer je došao Gjaja i pohvalio se kako je izabran za predsjednika HDZ-a Mokošice što će mu sigurno na odredjeni način pomoći u borbi za prevlast u Upravnom odboru Dubrovačke banke. Suprotna struja je sad predvodjena s Brnadićem.

U svakom slučaju moji prijatelji bi mogli biti na čelu HDZ-a u dvije velike gradske četvrti. Gjaja je to već ostvario a dosta je vjerojatno kako će to ostvariti i Lise. To me veseli.

Struja je opet priključena prije nego smo to očekivali. Izgleda kako Vučurević iz Trebinja uvjetuje davanje struje Hrvatskoj, pod uvjetom ukidanja redukcija Dubrovniku. Kojega smo mi ovdje saveznika samo dobili! Četnički vojvoda bolje razumije stradanje Dubrovnika od onih u Hrvatskoj koji odlučuju o razporedu redukcija. Dok je Dubrovnik tri mjeseca neprestano bio bez struje, u Splitu, Zagrebu i drugdje po Hrvatskoj opskrba električnom energijom bila je normalna. Kad se ta tri mjeseca našeg mraka već ne priznaju u Hrvatskoj i Dubrovniku se glede redukcija ne daje povlašteni položaj, koji je inače i te kako zaslužio, u našu obranu je stao onaj koji nas je bio zavio u mrak! Barem izgleda tako. 

Srieda, 14. srpnja 1993.

Najavljuje se postavljanje pontonskoga mosta preko Maslenice. Srbi se spremaju srušiti ga. Nadam se kako je Vrhovništvo dobro procienilo imamo li snage na takav izazov odgovoriti i osvojiti t. zv. Krajinu.

Četvrtak, 15. srpnja 1993.

Zvao me Pero Poljanić iz Zagreba i rekao kako je otvaranje Festivala bilo tužno i kako je po njegovoj ocjeni bilo u Gradu manje svieta nego običnoga dana. Sanader mu je rekao kako mu se tajnica Kolinda potužila na mene jer se navodno nisam htio razpitati za nekoga vozača u veleposlanstvu u Rimu. Kolinda  ne govori istinu i razvidno mi nije sklona. Nakon što me je to bila zamolila, pokušao sam se propitati u našemu tajnomu redarstvu, ali mi je  izvjesni Knežević rekao kako samo ministarstvo od ministarstva može dobiti takove informacije. Kad me je ponovno bila nazvala, objasnio sam Kolindi kako je njezin šef Sanader pa i ona sama, u puno povoljnijoj situaciji glede dobivanja takovih informacija, nego ja. Rekao sam to Peru a on će to prenieti Sanaderu. Iznenadjujuća mi je ta Kolindina nesklonost. Djelovala mi je jako ljubazno i prijateljski, kad sam je vidio kod Sanadera. Možda iza tih njezinih podmetanja stoji netko drugi.

Petak, 16. srpnja 1993.

Pero Poljanić je održao obećanje i prenio Sanaderu moju priču. Rekao mi je kako su i Sanader i Kolinda preko njega meni poslali izpriku, jer se navodno radi o nesporazumu. Rekao mi je neka svakako slušam krugoval, jer je navodno Vieće sigurnosti upozorilo Hrvatsku neka stane s gradnjom Masleničkog mosta.

Pero je s izkrenom nostalgijom zatim stao spominjati vrieme kad smo radili zajedno. Rekao mi je kako mu sve više ljudi spominju mene kako nesporno velikoga i požrtvovnoga borca za Hrvatsku, koji u svojoj borbi nije uopće mislio na sebe i svoj probitak, a to je velika riedkost.

„E kad bi se moglo pronaći tri Željka Šikića", raznježio se u jednomu trenutku.

-„Na moju nesreću, u krivu si. I jedan Željko Šikić je razvidno sad previše, inače ne bih bio bez posla,“ odgovorio sam mu.

„ Na žalost, sve više Nehrvata izlazi u prve redove borbe za vlastiti probitak, ali ne smiješ popustiti. Stvari se moraju izmieniti,“ nije se dao Pero.

Uvečer sam čuo kako je Mudrinić podpisao nekakov dogovor sa Srbima, po kojemu bismo se trebali povući iz područja koje smo bili osvojili u siečnju, što je preduvjet za mirnu izgradnju mosta, i to pod nadzorom UNPROFOR-a. Ako tamo ne budu naše snage, tko će se usuditi voziti preko mosta? Valjda Tudjman zna što radi. Premda sve više zabrinjava dojam kako puno bitnih stvari sve više prepušta osobama krajnje upitnih dometa. Na primjer izdavanje priopćenja je prepustio jednoj od svojih tajnica Vesni Škare Ožbolt, koja ih čita pokušavajući stvoriti dojam kako je to sve ona sama smislila i postignula.

Subota, 17. srpnja 1993.

Tudjman i Milošević su u Ženevi podpisali sporazum i potvrdili jučerašnji dogovor s Kninskim Srbima, koje Milošević naziva "Republika Srbska Krajina". Ako se stvarno povučemo na položaje od siečnja, s time će ta takozvana Krajina biti na neki način legalizirana!

Nedjelja, 18. srpnja 1993.

Cieli dan su krugoval i HTV ponavljali kako će se otvoriti Maslenički most i zračna luka Zemunik, uz onako uzputno spominjanje kako Srbi i dalje pucaju. Tek uvečer je na HTV pokazana kratka proslava otvaranja.  

Reporteri se ni jedan put nisu javili s mjesta dogodjaja, nego su negdje sa sigurnijih pozicija ponavljali kako je to akcija korisna za Hrvatsku. Na odredjeni način glavni hrvatski mediji se ponašaju kao Tudjmanove trube, pa na taj naglašeno podanički način u stvari ruše ugled Hrvatske. Vjerojatno im je to i perfidni cilj.  

Jure Burić je govorio na županijskoj skupštini HDZ-a, a njegov sadašnji blizki kolega Vinko Brnadić je u svojemu govoru još jednom naglasio "preuzimanje vlasti od veljače 1993.". Neupućeni slušatelji su mogli zaključiti kako su komunisti bili na vlasti u dubrovačkoj općini sve do nedavno, kad su ih Brnadić i družtvo konačno porazili i preuzeli vlast. Po toj Brnadićevoj priči takodjer bi se dalo zaključiti, kako su se dubrovački komunisti izborili za prielaz dubrovačkog područja iz Jugoslavije u Hrvatsku! 

Ponedjeljak, 19. srpnja 1993.

Milo mi je rekao kako u Babinu kuku ima čak petnaestak gostiju. Potužio mi se kako je Hotel Lapad nevjerojatno drastično snizio ciene, pa su se on i Falkoni prisjetili moje inicijative iz proljeća 1991. kad sam tražio od hoteliera neka podpišu izjavu o lojalnoj konkurenciji. Ta moja inicijativa je sada „zaboravljena“, a sigurno bi dobro došla.

Na krugovalu sam slušao kako bi se u Plominu trebala graditi spaliona opasnoga stranoga otpada, pa zbog toga prosvjeduju Riečani. Ta tema mi je poznata. I mene je, kad sam vodio Obćinu, bila kontaktirala jedna španjolska tvrdka preko jednoga našega čovjeka i nudila izgraditi neku takovu spalionu na našemu području, i pri tome nam godišnje plaćati ozbiljne  novce, ali sam o tome odbio i razgovarati. To su razvidno pokušaji rabljenja naše nevolje, ali ako smo to mogli odbiti mi ovdje, nakon svih šteta, koje smo pretrpjeli i svih nevolja kroz koje smo prošli, onda je još više razumljiva negativna reakcija Riečana, koji su u svakom pogledu u neuzporedivo boljoj situaciji nego mi.

Jure Burić me je nazvao i rekao kako je Čićo u prošli Četvrtak, u Zagreb odnio zamolbu za moj odlazak u diplomaciju, te kako su to supodpisali Jure,  Čićo i Brnadić. Jure mi je uzput izpričao kako je most na Maslenici nedovršen. Cielo družtvo za rezanje vrpce se slikalo i odmah zatim sjelo u samovoze, kako bi sa sigurnoga Krka odletjeli natrag u Zagreb. Pa bliže im je bio Split! Ali je put prema Split previše blizu pobunjenim Srbima, i za neke vriedne hrvatske ljude vjerojatno preopasan.

Utorak, 20. srpnja 1993.

Zvao me je Čićo i izpričao priču bitno drugčiju od Jurine.  Prošli četvrtak, nije nosio nikakovu preporuku u Zagreb, nego ju je on jučer sam napisao i podpisao, te je odnio Buriću i Brnadiću na potpis, a zatim je poslao Pašaliću.

Nije mi se dalo spominjati mu Jurinu jučerašnju drugačiju priču, niti pak zvati Juru zbog toga. Ako je istinita bilo koja od dvije inačice, za mene je to dobro.

I službeno je potvrdjeno kako Maslenički most ne radi jer nije završen, premda je prekjučer „otvoren“. Nastavlja se  tradicija iz komunističkoga vremena. Sad ga navodno treba još „pokriti asfaltom“, a nedavno sam slušao kako će biti premazan s nekakovom bojom koja spriečava sklizanje vozila!

Četvrtak, 22. srpnja 1993.

Tata je u Cavtatu od nekoga umirovljenika čuo kako smo ja i Poljanić dobili po "milijardu" HRD, jer je to rečeno preko krugovala. Milijarda bi mi doista dobro došla. Premda je inflacija i HRD pada, još uviek je to ne mene nezamislivo velik novac. U visini od nešto manje od milijun njemačkih maraka! A dobili smo tisuću puta manje! Uostalom nismo ništa dobili nego smo samo izgubili! Vjerojatno je taj umirovljenik lažući želio ostaviti dojam na tatu, a kad je već lagao onda mu se činilo zgodnim slagati tisuću puta. Ili je pak krivo čuo. A možda su na krugovalu namjerno napravili pogrješku. Doista mi se ne da to provjeravati. Jedino me žalosti kako su i tata i Milo nekritički prihvatili tu nevjerojatnu priču.

Na SAT1 sam uvečer gledao reportažu o tome, kako se može razgovarati s mrtvima pomoću magnetofona, pa čak i s brzoglasom, a može ih se dobiti i na dalekovidnici!  I Niemci evo znaju pretjerivati. Kad mogu oni zašto to ne bi mogao anonimni umirovljenik iz Cavtata, ili pak dubrovačka krugovalna postaja! 

Petak, 23. srpnja 1993.

Susreo sam Mata Mijića, koji mi je izpričao još jednu svemirsku priču koju je čuo od Štefija Klobučara.

Po toj priči je  ubojstvo Miljenka Bratoša bio zapovjedio Vinko Brnadić! A Brnadić u vrieme Miljenkove smrti nije predstavljao baš ništa i nije mogao izdavati baš nikakove zapovjedi! Nije se tada uobće znalo za njega. Sad, kad je postao poznat, Brnadić se eto mora i na ovaj način nositi s cienom popularnosti.