Subota, 3. srpnja 1993.
Božo Brzica s krugovala bojažljivo je izpitivao, a upravitelj HEP-a je još bojažljivije opravdavao razloge ponovnoga uvodjenja redukcije obskrbe s električnom energijom. Rekao je kako "ulaz u tunel HE Dubrovnik nije pod našom kontrolom, a biti će struje, ako bude radila HE".
Nije želio priznati istinu. Jučer su se veselili i hvalili
kako su uložili 10 milijuna dolara u popravak hidroelektrane, a već danas se
pokazalo točnim ono što sam govorio Šariniću i pisao Vedrišu, kako se o tim
stvarima prvo treba dogovoriti s našim neprijateljima u susjedstvu, a onda
trošiti novce. To je tužna i teška zbilja, ali je treba prihvatiti i
pregovarati. Pa prošli smo kroz puno teže kušnje u nedavnoj prošlosti.
Nedjelja, 4. srpnja 1993.
Tudjman je održao govor u splitskomu brodogradilištu povodom porinuća jednoga broda. Kuma je operetna pjevačica Mirjana Bohanec. I Tudjman je definitivno slab na operne dive, kao što je to bio i Tito. Inače ovaj čin porinuća me je sam po sebi podsjetio na ne tako davna komunistička vremena. Što ga politika ima s porinućem broda u brodogradilištu. To bi trebalo zanimati samo brodograditelje i naručitelje broda. I dalje se nikako ne može shvatiti kako gospodarstvo nije u vlasti politike.
Na krugovalu je Miljenko Jelača vodio odašiljbu posvećenu HVEP-u,
odnosno Hrvatskomu Vieću Europskoga pokreta, ma što to sad značilo. Gost odašiljbe
je bio Adam Benović. Nisam siguran, ali moguće je kako su sad Jelača i Benović
jedini preostali dubrovački članovi te organizacije. Možda se ipak varam.
Benović je pričao o svojemu nedavnomu putovanju u Grčku. Silno ga je iznenadilo i pogodilo kad je shvatio kako Grci drže Macedoniju svojom pokrajinom, pa se posredno i s te strane dira u Jugoslaviju. Za vrieme Jugoslavije u okviru uobičajenog explicitnog ili implicitnog izvrtanja poviesnih činjenica, kod učenika u školama, te u medijima nastojalo se stvoriti dojam kako je Alexandar Macedonski srodnik današnjih Macedonaca. A bio je Grk i živio je i umro puno puno prije negoli su se Slaveni doselili na prostor jugoslavenske republike Macedonije.
Ponedjeljak, 5.
srpnja 1993.
Dok sam s Matom Mijićem i Joškom Škerljom sjedao sam izpred Cele prošao je u smjeru Pila Vinko Brnadić. Mijić je Brnadićevo držanje nazvao paunskim, i nasmijao mene i Škerlja.
Mato Mijić je spomenuo kako se sve snažnije i javnije uzpostavljaju stare veze. Mileta i Brnadić, a i Čićo su se jednostavno pridružili tim starim strukturama, u koje na primjer spadaju Pave Župan, Kristo Memed i Ivo Pavličević, koji je sad treći čovjek Privredne banke u Zagrebu i za kojega mi je Brnadić jednom prigodom rekao kako je „izvrstan čovjek“. O Pavličeviću takodjer imam dobro mišljenje, ali je zadivljujuće s kolikom brzinom je Brnadić upoznao sve te nekdašnje komunističke prvake i o svima njima steknuo mišljenje.
Samo se ja u sve to ne uklapam, primietio je Mijić, koji je i lucidan i luckast istovremeno. Možda sam to i ja. Tko zna. Teško je u tom smislu procjenjivati sebe samoga.
Utorak, 6. srpnja
1993.
Zvao me je Mileta iz
Zagreba i molio neka se složim s priedlogom
Atlantske plovitbe za čak 5 članova upravnog odbora Dubrovačke banke. Predložio
je Krista Memeda, Vinka Brnadića, Vicu
Baljevića, Franka Burmasa i Nika Koncula.
Ovo postavljanje upravnog odbora iz Središnjice HDZ-a iz Zagreba je odurno. Čak me s Miletom bila spojila Pašalićeva tajnica. Mileta inače sad sjedi s lieve strane Pašaliću na konferencijama za tisak HDZ-a. S desne strane je obvezni Drago Krpina.
Srieda, 7. srpnja
1993.
Ugodno je zahladilo. Uzpio sam u Dubrovačkoj banci uz
potvrdu o oštečenosti 2. kategorije, dobiti dopuštenje za prebacivanje 1000 DEM
sa stare štednje. Prebacio sam 350 DEM, a ostatak mogu podignuti kasnije.
Uzpio sam razgovarati s Milanom Vukovićem predsjednikom
Vrhovnog suda i reći mu za zatezanje presude ST-u. On je tražio nešto pismeno,
pa sam nazvao Dafinku Večerinu, a ona će mu poslati pismeno izvješće.
Dobio sam poziv za otvaranje Festivala. Pero Poljanić će doći iz Zagreba zajedno s Vanjom. Festival plaća. Ja se ne ću pojaviti.
Primjedbe
Objavi komentar