Povratak pušenja

Četvrtak, 20. svibnja 1993.

Bio sam u Glasbenoj školi s Antunom na satu glasovira. Profesor Vidak mu dopušta ići u Marseille, ako bude puno vježbao.

Svratio sam zatim, čisto iz navike, koja se ne da tek tako izbrisati, do svoga bivšega ureda. Pred uredom, gdje inače sjede tajnice, nije bilo nitkoga. Otvorio sam vrata ureda i našao svoje bivše tajnice Idu i Radmilu kako  puše zajedno s dva dožupana, Šiljegom i Burmasom. Kad sam se pojavio na vratima gledali su me kao učenici koje je profesor uhvatio u nečemu nedopuštenomu. Sjedali su za okruglim stolom na kojemu sam ja, već za prvih svojih dana u Općini, bio postavio pločicu s natpisom „Hvala što ne pušite“. Pločica je naravno nestala!

Koja simbolika! Sve novo i dobro što sam pokušao uvesti, urušava se silnom brzinom.

Pitao sam pušače i pušačice gdje je Jure, a oni su složno odgovorili, kako puše u njegovu uredu, jer je on baš stalno na putu. Trenutno je, zajedno s Brnadićem na Mljetu na nekoj crkvenoj proslavi. Nisu mi znali točno specificirati o čemu se radi.

Župan stalno u putovanjima nalazi opravdanje za svoje postojanje, a dožupani ne znaju što će sami sa sobom, pomislio sam.

Uobičajeno sam pošao hodom doma, ali sam se spontano, prošavši Boninovo, spustio cestom prema Gružu.

Preko puta ulaza u veliko dvorište bivše vojarne opazio sam novu kavanicu.

Dok sam se pitao tko je u ovim vriemenima našao novaca za poduzetničtvo, odgovor je došao sam od sebe. Hamo Ćimić, kojega sam inače prije dosta vriemena bio upoznao preko Mira Čuture, i nakon toga smo se uviek susretali izkreno prijateljski, izstrčao je iz kavanice i pozvao me unutra, rekavši mi kako je on vlastnik.

Proveli smo neko vrieme u razgovoru. Znao sam ga kao spretnoga čovjeka koji ima krasnu kuću i kojega se u ono komunističko vrieme moglo nazivati odredjenom vrstom poduzetnika. Nismo se u medjuvriemenu bili vidjeli dosta dugo.

Hama sam od ranije znao kao uviek dobro razpoloženog čovjeka. Ovaj put je izgledao još razpoloženiji nego obično. Rekao mi je kako svoje poslove stalno širi i kako se evo uhvatio i ugostiteljstva. Ima osjećaj kako mu je samo nebo granica  sad kad više nema preprjeka koje je nametao komunistički sustav. Nakon onog pušačkog ozračja kojega sam zateknuo u svojemu bivšemu uredu, Hamova priča mi je udahnula nekakov optimizam.

Nakon što sam izišao iz kavanice, svratio sam do uprave Dubrovkinje. Tamo sam našao Pava Miloglava i Maria Mrkušića. I oni su bili dobro razpoloženi, a izgledali su sretni što me vide. Odmah su mi rekli kako su baš ovih dana razmišljali kako bi bilo dobro kad bih ja preuzeo upravu Dubrovkinjine vanjske trgovine.

Kad sam došao doma, namjeravao sam se prihvatiti rada s Markom, ali ga nije bilo. Otvorio sam mu školsku torbu i opet u njoj pronašao škatulu cigareta.  Baš u tomu trenutku je zazvonio brzoglas. Javila se Markova razrednica. Rekla mi je kako je jutros pustila Marka iz škole, jer joj se činio slabim. Toliko slabim pa je zajedno s njim pustila i njegovog prijatelja Tolju, kako bi mu pomogao nositi torbu.

Nešto kasnije je dva prijatelja jedna profesorica uočila na Babinu kuku! Marko je toj profesorici djelovao zdrav i čil!

Nakon toga me je nazvao Kiko Kovač iz "HNK Dubrovnika", kako bi me pozvao sutra na sastanak u klub, radi odlazka Antuna na nogometni turnir u Francusku.

Kiko mi je uz put rekao kako se klub nalazi u velikim problemima, jer ih je Hajduk prevario. Pobiedio ih je unatoč obećanju kako će im dopustiti neriešen rezultat!

Suzdržao sam se od komentara.  O namještanju rezultata, bilo to uzpješno ili neuzpješno, ne volim ni slušati.  Nisam želio Kiku još jače pokvariti razpoloženje, sa svojim moraliziranjem.

 

Petak, 21. svibnja 1993.

Dao sam Milu svoj teniski reket kako bi Popović u Cavtatu stavio nove žice za 18.000 HRD. Inače bi me to, po riečima Tonka Karamana u Tenis klubu stajalo 60.000 HRD.  

Na nogometnomu igralištu sam uzeo nevješto napisanu izjavu po kojoj dajem pristanak Antunu za put u Marseille, a koju moram ovjeriti. S Antunom sam zatim odšetao u Gruž u robnu kuću Srdj i tamo sam ga slikao u automatskoj kabini  za 8.000 HRD. Slike su očajno izpale, ali su vjerojatno dovoljne za dobivanje francuske vize.

Zatim sam krenuo prema Pločama kako bih u uredu za obću upravu napravio ovjeru pristanka. U blizini "Duhana" uočio me Tonči Miljanović, pa me pozvao k sebi u ured, počastio sa sokom od naranče i pozvao popodne na nogomet na Babin kuk. Dok smo razgovarali ušao je direktor mirovinskog fonda Vatren Bartulović, iz kojega jugoslavenstvo i komunizam nikada ne će izići. To na neki način nastoji kompenzirati prikazujući se velikim neprijateljem Srba.

Na „stanici Lapad“ sam predhodno vidio sa kako čakulaju Rudi Jelić, bivši komunistički predsjednik općinske skupštine i Zdravko Bazdan.

Dojam mi je kako se komunisti sve više okupljaju. U stvari za vrieme dok sam bio u Općini nisam imao vriemena za ovakove opazbe, a nisam ni hodao uokolo, osim od kuće do posla, kad je to bilo moguće. Ranije sam godinama samo putovao, a kad bih našao vriemena za šetnju više bih se posvetio djeci nego promatranju komunista, od kojih većinu uostalom nisam ni poznavao. Komunisti su se vjerojatno uviek ovako okupljali, a to nisu prestali činiti, odkad su formalno izgubili vlast, znajući kako im je medjusobna podpora i komunikacija osnovni preduvjet obstanka.

Za manje od dvadeset minuta preko Ilijine glavice sam se spustio do iza Revelina. Na ovjeri podpisa je bila velika stiska, pa sam izkoristio protekciju i svratio kod Iva Golušića. On je prvo dao pretipkati nepismenu izjavu, a onda ju je poslao na ovjeru.

Pročakulali smo kao i obično uviek, kad se nadjemo zajedno.

Ovaj put mi je Golušić priznao kako osobno nije bio za nezavisnost Hrvatske, nego za konfederaciju. Kao i obično nije propustio spomenuti kako je uviek bio i ostao ljevičar koji je hrvatski orientiran.

S Ploča sam se spustio na Stradun i u Dubrovačkoj banci Nora mi je likvidirala iznose na sedam starih deviznih knjižica i sve to skupa pretočila u 238.000 HRD na tekućem računu. Kad sam izišao iz banke zaustavila me je Djenka i zamolila me neka je spojim s upravom Dubrovkinje, kako bi dobila prostor za Kvarner expres i na taj način postala njegovim predstavnikom u Dubrovniku. Još uviek govori "jugoslovenski".

Svratio sam do svojega bivšega ureda i podpisao popratno pismo uz priznanja koja će ići poštom. Od prigodnog domjenka uz uručivanje priznanja nema ništa. Previše bi se tom prigodom u javnosti za mene čulo, a nastoji me se zaboraviti.

Ovaj put sam u uredu našao Juru Burića, koji je bio upravo završio interview za "Večernjak". Zajedno smo izišli na Stradun, gdje su Juru fotografirali, a zatim nas je Mato odvezao do vojarne, gdje je Juru čekao Gašpar Bjelopera. Jure se izkrcao i otišao negdje s Gašparom, a Mato je mene odvezao do nogometnoga igrališta, gdje sam Kiku dao Antunove fotografije, izjavu i 30.000 HRD za vizu. Mato me je pričekao i vratio u vojarnu, gdje je ukrcao Juru koji mi je rekao kako ide u Komolac. Uzeo sam spenzu od Marijane i vratio se doma siliti Marka na učenje matematike.

Kad se Marko zagrijao učeći odšetao sam do Batale i tamo u jednoj trgovini za 5.000 HRD kupio nešto užu, ali pokazalo se odgovarajuću gumicu za kazetofon, pa je i kazetofon prosvirao nakon dugo vremena. Uz put sam susreo Mata Radića, koji me je zamolio neka kod Handabake izhodim odgodu povratka njegove sestre u Čibaču.

Dosta ljudi me gleda kao posrednika. Kad bih to želio mogao bih se baviti lobiranjem. To je takodjer vrsta posla, koja čak ulazi u modu. Ali ja bih, ovakav kakav sam, sve to radio bezplatno, kako bih pomogao ljudima, a onda od čega bih živio.

 

Subota, 22. svibnja 1993.

Odazvao sam se pozivu i otišao sam na godišnju skupštinu "Foruma žena". Tamo su bili i Jure Burić i don Stanko Lasić i neizbježni Lozančić. U stanki sam uz kavu od Dafinke Večerine, koja je nakon toga držala predavanje "žena u ratu", doznao kako je Šarinić dobio golemu odštetu od ST-a, a Vrdoljak od Globusa. Po njezinim riečima, osnovni preduvjet za dobivanje sudske parnice i odštete je položaj na političkoj ljestvici, a tu sam ja razvidno izuzetno nizko, pa mi jedino preostaje čekati i nadati se, jer mi ona u pomicanju na ljestvici ne može pomoći, nego me samo može zastupati na sudu. I sebe drži politički nepodobnom. Drugim riečima trebao bih naći politički podobnoga odvjetnika ili odvjetnicu.

U Lapadu sam se prvi put okupao u moru ove godine. More je prilično toplo, ali nekako ljigavo. Možda zbog nepravilnoga rada kanalizacijskih crpki.

 

Nedjelja, 23. svibnja 1993.

Nisam izlazio iz kuće, osim što sam pošao kupiti novine. Tjerao sam Antuna svirati glasovir, a Marka učiti. Dosta vremena sam proveo čitajući knjigu "Učinkovit upravitelj“ (The Effective Executive) Petera Druckera. Spoznao sam kako sam bio izuzetno učinkovit, ali sam vjerojatno baš stoga ostao neshvaćen. Upravljao sam s vriemenom, a vrieme nije upravljalo sa mnom, izbjegavao sam nepotrebite sastanke, večere i službena putovanja, dielio sam zadatke podredjenima i t. d. Za razliku od nedavnoga vriemena kad sam radio za obće dobro, sad kada bih trebao raditi za sebe, s vriemenom baš ne upravljam osobito učinkovito. Odlučio sam prionuti učenju stranih jezika. U čitanju knjige i donošenju zaključaka pomogla mi je boca Marascina, koju sam jučer kupio. Popio sam gotovo pola litre, ali nisam osjetio baš ni trun pijanstva. Ipak dobro je što nisam izlazio vani, jer bih sigurno nekoga sreo a taj bi možda primietio ono što ja nisam, pa bi se  lako mogla proširiti priča kako se „Šikić odao pijanstvu“.

 

Ponedjeljak, 24. svibnja 1993.

Počeo sam dan s tjelovježbom. Pokušao sam nagovoriti Marka neka mi se pridruži, ali je on to odbio. Ipak, barem sam ga uzpio zadržati u kući cielo jutro i natjerati ga na učenje.

Počeo sam opet vježbati njemački.

Pero Poljanić me je nazvao iz "Vrtova sunca". Došao je iz Zagreba na putni nalog koji mu je kao predsjedniku upravnog odbora radi sjednice omogućio Pero Vićan.

Našli smo se u Gradu. Izpričao mi je kako Tudjmanu i dalje dolaze anonimna pisma s objedama na moj i njegov račun.

Rekao sam mu za Južnu Afriku. Ne znam jesam li dobro učinio. Obećao mi je podržati to kod Sanadera i javiti se preksutra.

S Milom sam išao igrati tenis, ali nisam baš uživao, jer se on stalno ljutio, kako na svoje loše, tako i na moje dobre poteze.

 

Utorak, 25. svibnja 1993.

Promienio sam Antunu 164.000 ITL u 600 FRF. Kiku Kovaču je umro otac, pa je Pavu Miloglavu,  koji je predsjednik HNK Dubrovnika, palo na pamet kako bi bilo sjajno kad bih umjesto Kika u Francuzku s djecom odputovao ja. Nisam se još ni uzpio s tim složiti, kad me je Miloglav ponovno nazvao rekavši kako su se neki, čija mi imena nije spomenuo, uzprotivili toj njegovoj ideji, pa će s djecom putovati samo Ante Golijan, za kojega Miloglav drži kako ne zna ni jednu stranu rieč, ali stvar spašava činjenica što dubrovačka djeca na put odlaze zajedno s mladim hajdukovcima, a medju Splićanima koji su u vodstvu puta vrlo vjerojatno ima onih koji se znadu sporazumievati na nekom od stranih jezika.

Kao dobar predsjednik Miloglav razvidno više nego do svoga vlastitoga mišljenja, drži do mišljenja drugih članova uprave kluba, poglavito onih koji meni nisu skloni.

I danas me Milo odvezao na tenis, ali danas nisam bio razpoložen trpjeti njegove još snažnije izpade, dok je gubio. On jednostavno ne može podnieti činjenicu što je slabiji u tenisu od svoga sedam godina starijega brata, koji je počeo baviti se s tenisom dosta nakon njega.

Nakon jednoga od njegovih uzastopnih ljutnji i vike, jednostavno sam se pokupio i otišao s terena. Pokušavao me je zaustaviti, ali sam bez rieči otišao hodom doma.

Kad se vratio iz škole  Marko mi je rekao kako mu je preksutra test iz geometrije. Mogao mi je to reći ranije ali je zaboravio, opravdavao se. Znači čeka me intenzivno vrieme bavljenja geometrijom. Počeo sam na tome raditi s Markom već večeras.

 

Srieda, 26. svibnja 1993.

Na autobusnomu kolodvoru odpratili smo Antuna na put za Francusku. Nadam se kako će Golijan koji je jedini odrasli s 12 djece biti dovoljno ozbiljan.

Uztvrdio sam kako sam već prije tri dana dobio pola plaće što iznosi 204.000 HRD, ali mi to nitko nije javio. Plaća mi dakle iznosi nekih dvije stotine i pedeset njemačkih maraka. To je deseterostruko manje nego u vrieme dok sam radio u IBM-u. Srećom nemam samovoza pa ne trošim za gorivo, više hodam, manje jedem, pa sam u dobroj fizičkoj formi. Tu je i Mariana s njezinom plaćicom, a i posljednji ostatci uštedjevine. Bit će bolje.

Na radio Dubrovniku se spominjao današnji dan prošle godine, kad je JNA napustila Mokošicu. Jedini koji je govorio u spomen tim danima bio je prevoditelj Mišo Mihočević, što je bizarno jer u radio Dubrovniku govore hrvatski i nije im potrebit prevoditelj, a i slušatelji barem razumiju hrvatski. O meni i Poljaniću, koji smo, kao općinski čelnici prvi ušli u Mokošicu nakon povlačenja JNA, nije bilo ni rieči!

Marseille je pobiedio Milana 1:0 u finalu cupa prvaka, evo baš u vrieme kad Antun putuje na turnir u organizaciji toga sada najjačega europskoga kluba.

Rudolf je na dalekovidnici govorio o sporu sa Slovenijom oko Piranskoga zaljeva. Hrvatska  traži granicu po sredini zaljeva, a Slovenci uz našu obalu. 

Mi smo trebali tražiti granicu uz njihovu obalu, pa onda kompromisno pristati na sredinu, pomislio sam za vrieme odašiljbe. Na žalost takovo nešto onima koji službeno predstavljaju  Hrvatsku u pravilu nikad ne pada na pamet!

Susreo sam Prospera Gamulina, koji mi je izpričao kako je već dugo u vojski i kako trenutno drži položaje u Hercegovini iznad Slanog.

 

Četvrtak, 27. svibnja 1993.

Treća sjednica upravnoga odbora u Atlantskoj plovitbi. Mileta je došao s idejom o nužnosti izbora  zamjenika predsjednika i predložio Kapetanića. Sve ruke, osim moje, dignule su se u znak prihvaćanja.

U poslovniku je po Miletinu naputku trebalo izmieniti točku po kojom prvom sjednicom predsjedava vanjski najstariji član a to sam kad se to dogadjalo trebao biti ja. Taj članak je ostao, kad sam upozorio kako  je prva sjednica ionako prošla, pa se sad to više ne odnosi na mene.

Savin nas je izviestio kako je brod "Cast polar bear" naletio na santu leda i procienjena šteta iznosi 1,5 milijuna dolara. Štetu će platiti osiguranje, ali je izgubljen mjesec i pol dana rada.

Sveukupno financijski plan je 60 milijuna dolara, a prihodi i razhodi su po ustaljenom običaju jednaki, jer se mućka s amortizacijom i tako izbjegava plaćanje poreza na dobit.

Kristo Memed je onako uz put podvalio kako Atlantska svakako treba nastaviti održavati račune u inozemnim bankama, ma što to značilo. Mileta o tome nije dopustio nikakovu razpravu, nego je dao rieč direktoru Savinu, koji nam je svima dao na uvid listu raznih donacija. Jedino ja sam tu listu letimice pogledao, a Mileta je odmah zatražio prielaz na sliedeću točku. Uzpio sam ga na tren zaustaviti i predložio neka direktor, kad su u pitanju donacije, od sliedeće sjednice dalje, na kraju slične liste napiše zbroj traženih sredstava i to u HRD-ima i njemačkim markama.

Savin predlaže kupnju jednoga broda modela za 5.500 DEM od nekog Stiepa Pozniaka, za agenciju koju Atlantska otvara. Taj Pozniak je inače do nedavno brodove koje izradjuje prodavao Vukobratu, a sad do Vukobrata teže može doći! Kako se brzo prešlo dalje, ostalo je u zraku je li Savinov priedlog prihvaćen ili nije. Nisam imao živaca to razčišćivati.

Mileta je zatim rekao kako vanjski članovi upravnog odbora imaju pravo na jednu do tri prosječne plaće u Atlantskoj, ali kako on namjerava o tome pismeno pitati Vladu! Upitao sam je li to zakonski regulirano, ali naišao sam na uobičajenu šutnju.

Sliedeća točka je bila razprava o pretvorbi tvrtke. U Zagrebu se ne prihvaća predložena pretvorba, vjerojatno iz razloga što bi u cielomu tomu procesu brke mogla omastiti Dubrovačka banka, a ne neka banka sa sjedištem u Zagrebu. Tako je to protumačio Nikša Jančić. Mileta je pak navijao za zaobilaženje Dubrovačke banke i izgledao kako je u tom smislu pripremljen,  jer je uobičajeno bez ikakovih argumenata pljuvao po priedlogu pretvorbe. Nikša Jančić je pričekao završetak sjednice i početak objeda u restaurantu, kako bi skupio snagu i hrabrost odgovoriti Mileti rekavši kako je ciela priča o odbijanju priedloga pretvorbe - nepoštena.

Na objed je Mileta doveo i Brnadića, koji mu je poslužio kako svojevrstna vizualna potvrda za priedlog o sastavu skupine koja bi negdje u Zagrebu trebala razgovarati o pretvorbi. U trustu mozgova bi uz Miletu trebali biti tu nazočni i svima nama vidljivi Brnadić, te Burić i Obuljen. Još jednom sam u cieloj toj priči, i za vrieme sjednice i za vrieme objeda osjećao kako jednostavno ne pripadam u ovakove ljudske skupine.

Na HTV sam uvečer gledao odašiljbu "Hrvatska puška na hrvatskom ramenu"po kojoj bi neupućeni gledatelj mogao zaključiti kako je borba za Dubrovnik počela tek 1992. Jesen 1991. se razvidno željelo zaobići, jer je taj dio vojne strategije Hrvatskog vrhovništva crna mrlja. Ipak samo onako uz put spomenulo se kako je sredinom listopada 1991. Hrvatska vojska imala pod oružjem 30 brigada. Od kojih niti jedna nije poslana u pomoć Dubrovniku.

Razmišljao sam o mogućim razlogima za takovo sramotno ponašanje.

Prva mogućnost je svjesno prepuštanje extremiteta ( Vukovar i Dubrovnik) kako bi se spasilo tielo Hrvatske.

Druga opcija je kombinacija nesposobnosti i kukavičnosti, odnosno nedostatka autoriteta i nevoljkosti odlazka na ozbiljno ratište.

Treća mogućnost je  najvjerojatnija. To je dogovor s Miloševićem o prepuštanju Dubrovnika u zamjenu za neke druge krajeve Hrvatske. Kad je Dubrovnik ipak obstao, Vrhovničtvo je to objeručke prihvatilo u korist priznanja Hrvatske, a istovremeno je iz tih krugova pokrenuta priča o krivnji onih koji su u stvari Dubrovnik obranili. Mene se posebice u medijima izoliralo i uzelo kao žrtvenog jarca. Bojim se kako ću to i ostati, sudeći prema ponašanju prema meni nekih poput Milete i Brnadića.

Tek uvečer mi je Marko rekao kako me je Poljanić jučer ujutro bio zvao. Ako je bilo nešto bitno, zvao bi on ponovno. U Večernjaku je objavljeno kako su dobili moje Priznanje, te kako su mladi dubrovački nogometaši odputovali na turnir u Francuzku.

 

Petak, 28. svibnja 1993.

Čićo je govorio na krugovalu i rekao kako "će se za svako selo napraviti katalog". Slušajući ga moglo bi se zaključiti kako je to on smislio. S njegove strane bi bilo pošteno reći kako je ciela stvar smišljena i već gotovo do kraja realizirana u moje vrieme.

Sreo sam Čića u Gradu. Rekao mi je kako je „30 puta“ zvao Sanadera, ali ga nije dobio Obećao je kao će opet pokušati.

Nakon Čića sam sreo Balda Bećira i Frana Kršinića, a zatim su me opazili Petar Djukan i Ante Stojan i prišli mi se javiti.  Djukan mi je rekao kako je jučer imenovan za šefa javnih radova u Hrvatskoj.

Danas je imenovan Mate Granić za novoga ministra vanjskih poslova, što može biti i nepovoljno i povoljno za mene.

Susjed Marić je izlio 40 m2 veliku ploču na vrhu kuće u kojoj stanujemo. Pozvao me na janjetinu nakon toga.

U prekjučerašnjoj Slobodnoj Dalmaciji" Nino Salvija se zahvalio na priznanju Izvršnoga vieća i čak je prikazao preslik priznanja, a meni je zaželio "puno uzpieha na novoj dužnosti".

Preko krugovala  je javljeno kako su "dubrovačka djeca sretno stigla u Francusku".

Rodjak Pero je zvao iz Beča i najavio dolazak zrakoplovom u Nedjelju, jer je dundo Antun vrlo loše. 

Subota, 29. svibnja 1993.

Posjetio sam u bolnici dunda Antuna, i razgovarao s Magi koja nije željela prognozirati kako će dundo brzo umrieti. premda su prognoze izuzetno loše. Liečnička etika. Mariana je pošla na Šipan vidjeti oca kojemu je takodjer loše.

Predvečer sam odšetao do Grada i bio nazočan otvaranju izložbe povodom dana Državnosti. Bili su tu i Čićo i Jure ali za divno čudo nisu ništa govorili. Nakon toga je Kaciga u Kazalištu predstavio Goga Karlovca, koji je prvo kritizirao sve čega se mogao sjetiti, a zatim ipak iznio jedan zanimljiv priedlog. Po njegovu mišljenju hotel Libertas ne bi trebalo obnavljati, nego ga srušiti i napraviti novi. Procjena troškova rušenja i izgradnje je 30 milijuna DEM. Novi hotel bi bio u obliku skupine kućica tipičnih za Sredozemlje, a prolaz do mora bi se oslobodio i izgradio u obliku perivoja. Na povratku sam svratio u Franjevaca gdje se održavao koncert. Povirio sam s vrata i vidjevši uobičajenu svitu u prvim redovima, odustao od ulazka i vratio se doma.

S Markom sam na TV gledao jednu sjajnu austrijsku parodiju na Američke detektivske filmove, pod nazivom Milerov ured (Müllers Büro)". Nakon toga se javio Antun iz Francuske. Za 20-tak sekundi uzpio je reći kako je dobro.

 

Nedjelja, 30. svibnja 1993.

Dan je državnosti pa sam u 11 sati pošao u crkvu u Male braće na misu. Tamo sam našao Vilovića, Babarovića i Gjaju. Nakon mise smo prošetali do vrha Straduna.

Izpred sv. Vlaha plesao je ansambl Lindjo. Nakon završetka plesa nešto ljudi što se tu bilo okupilo, odmah se razišlo pa je ciela placa izpred svetoga Vlaha ostala prazna. Tek kad sam vidio kako se Čićo, Jure, Brnadić, Vukojević i družtvo penju uz stube prema postavljenim mikrofonima, shvatio sam kako je ples trebao biti uvod u govore koje će povodom Dana državnosti održati županijski i gradski čelnici. Je li se to dogodilo, slučajno, spontano ili iz nekoga drugog razloga, tek Stradun je bio pun, a placa oko Orlandova stupa napadno prazna. Čićo se nije smeo nego je odmah stao pred mikrofon i zatražio minutu šutnje od riedkih prolaznika. Moja skupina se nalazila točno na kantunu Cele i svi smo spontano krenuli natrag prema Maloj braći. Na pola Straduna sreli smo Macane. Hrvoje razvidno ne drži baš puno do svog sadašnjeg šefa Čića, jer nije bio došao šutjeti na njegov poziv.

Prošetali smo još malo do iza Široke ulice i vratili se natrag do svetoga Vlaha. Za to vrieme sve je bilo gotovo. Nije bilo ni ljudi ni mikrofona. Opazio sam Ivicu Šurkovića kako ubrzanim korakom ide prema općinskoj zgradi. Zaustavio se zahvalio mi na priznanju i upitao me idem li i ja na prijam. Upitao sam ga o kakovom se prijamu radi. Silno se iznenadio se kako to ja nisam pozvan na prijam koji zajednički priredjuju Čićo, Jure i Nojko Marinović!

Njegovo iznenadjenje je bilo izkreno i utemeljeno. Objektivno sam trebao biti na vrhu popisa pozvanih. To je doista sramota.

Utorak, 1. lipnja 1993.

Zvao me Čićo i rekao kako  je razgovarao sa Sanaderom i upitao ga za Južnu Afriku, a ovaj mu je odvratio kako glede toga nema nikakovih problema i kako će sve biti riešeno u sliedeće dva tri dana.  

Srieda, 2. lipnja 1993.

Otišao sam do Pera Ljubića, koji me primio uobičajeno srdačno. Odmah mi je rekao kako se  priča kako idem za veleposlanika u Rumunjsku. Predložio mi je neka zatražim urbanističke uvjete za kuću u Lozici. Pošao sam do Macana i uzeo potrebite obrazce. 

Nazvao me je Pero Poljanić i kazao kako je o meni razgovarao sa Sanaderom, koji mu je rekao  kako je u svezi sa mnom "sve u redu", ali Pero je odmah nakon toga iz drugih izvora saznao kako definitivno u Južnu Afriku za veleposlanika ide neki čovjek sa Šolte, koji radi u INA-i. 

Hajduk je izgubivši u Zagrebu od Croatie 1:2 osvojio hrvatski cup, uz zviždanje Tudjmanu i Juri Radiću koji je predavao pehar. 

Četvrtak, 3. lipnja 1993.

 Iz Zadra sam od rodjaka Kića, odnosno padre Maria, koji je sad franjevački provincial, dobio pismo podpore i zahvale za moj prethodni rad. Ganulo me je.

Petak, 4. lipnja 1993.

Mišo Kesovija je postavio satelitsku antenu na krov. Dobili smo tako 16 dalekovidničkih i petnaest krugovalnih kanala. Spojen je izlaz na pojačalo pa je zvuk stereo. Stajalo me je to  800 DEM.  Tri mjesečne plaće!

Poljanić me je zvao iz Zagreba i rekao kako je od Škrabala saznao o vrlo vjerojatnom veleposlaniku u Južnoj Africi. To je neki Jakovčić sa Šolte, koji je u Južnoj Africi proveo 26 godina.

Subota, 5. lipnja 1993.

U Gradskoj kavani bio je neki domjenak UNICEF-a. Našao sam tamo Čića i Rudolfa, te Vittoria Giddia. Popričao sam zatim s Vittoriom sjedeći izpred Cele. Pozvao je moju cielu obitelj i obitelj pokojnoga Miljenka Bratoša na večeru.

Vittorio nas je krasno počastio u Sebastiana. Ostali smo tamo do nakon polnoći. Marko je unatoč mojemu protivljenju otišao u kino gledati "Drakulu", a onda nam se nije pridružio na večeri.

       

Nedjelja, 6. lipnja 1993.

Posudio sam u Pakiše Radice "Renault 4" od inšpekcija, pa smo se s njime odvezli u Cavtat na Marovu Prvu pričest. Prethodno smo posjetili Antuna u bolnici. On je užasno loše.

Biskup je na rivi u Cavtatu održao misu i krizmu i prvu pričest. Sve je sličilo na nekakav sajam, a biskupov poziv na pjevanje "Bože čuvaj Hrvatsku" gotovo nitko nije prihvatio.

Za objedom je došlo do rječkanja izmedju Majine majke Stane i Mariane. Ja sam se tome nasmijao pa me Mariana pljusnula po licu i ciela prepirka je na taj način bila završena. Ponekad se izplati primiti pljusku. Osobito kad se radi o obćemu dobru.

Odvezao sam se zatim s Marianom, onako izpljuskan, u zračnu luku u Ćilipe pričekati njezinoga brata Frana, ali on nije stigao s "Anićem", kako je to bio najavio svojoj brižnoj sestri Mariani, pa smo se vratili u Cavtat. Tamo je na ulazu u ulicu koja vodi prema Milovoj kući bio parkiran Opel Sierra njemačke registracije. Pošao sam hodom uz ulicu, glasno  ponavljajući pitanje tko je vlastnik Opela sierre. Iz jedne kuće je iztrčao čovjek koji je razvidno bio vlastnik. Prigovorio sam mu što je sa svojim samovozom prepriečio put, na što mi je on prietećim glasom rekao kako me zna, jer je „bio zajedno s Pavlovićem“, te kako sam "biža" iz Dubrovnika za vrieme rata.Nije mi se dalo u istom danu po drugi put primiti pljusku, pa sam od čovjeka s režećim glasom zatražio neka mi se predstavi. Shvativši kako nenadano može nastradati, odnosno kako bi mogao dobiti batine od „pobjeglice“, silnik  je ušutio, pobjegao od mene prema samovozu i žurno se odvezao.

Utorak, 8. lipnja 1993.

Dok sam se šišao u brijačnici sam saznao kako je u prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo Dražen Petrović. Koja je to samo šteta! Dražen je doista bio mladić riedko visokih, vrhunskih športskih dometa.

U zgradi bivše obćine našao sam Balda Franića kako se s Brankom Bazdanom dogovara oko premještanja računala u zgradu gdje bi  se trebala premjestiti županijska uprava.

Pitali su me za mišljenje o tomu, ali ostavio sam ih neka se nastave sami dogovarati, jer me ta tema više doista ne zanima. Izlazeći sam najprije sreo Juru Burića, a zatim i Daidžu s kim sam zajedno izišao iz zgrade i prošetao se preko Straduna.

Daidža mi je na svoj teatralan način rekao kako nam se obojici može dogoditi robija na Golom otoku.

U jednom trenutku prišao nam je novinar Kapor iz "Dubrovačkog vjesnika" i zamolio Daidžu za izjavu povodom druge obljetnice osnivanja Zbora Narodne Garde u Dubrovniku.

Kapor se pri tom činio kako me ne primjećuje i ne zna  kako je osnutak ZNG-a u stvari moja zasluga. Osim toga ja sam bio taj koji je primio prvi prijavak zapovjednika prve postrojbe hrvatske vojske u Dubrovniku. Unatoč tomu što sam nastojao o tome uopće ne govoriti, cielom dogadjaju su nazočile stotine ljudi i Kapor je to mogao saznati vrlo jednostavno. Čini se kako je novinarima zabranjeno pitati me bilo što.

Nakon raztanka od Daidže, na izlazu iz Grada susreo sam Nika Kapetanića, Doru Šošu, Željana Konsula i Borisa Filičića. Gradili su se kako me ne primjećuju!

Vraćajući se doma našao sam Marka u igraoni izpod naše kuće, kako troši novce. A obećao mi je kako će učiti.

Marko mi se opravdavao s činjenicom što je Frano odnio na Šipan video igre koje je jučer bio darovao Marku i Antunu. Plastična potvrda Markovog opravdanja usliedila je kad samo ušli u stan i zateknuli uplakanoga Antuna, koji se zbog Franova postupka bio potužio svojoj mami Mariani, na što mu je mama Mariana braneći čast svoga mladjega brata ljubimca - cipelom natukla rebra.

Inače i Marko i Antun su se zasitili gledanja satelitske dalekovidnice odmah nakon što je instaliran satelitski prijamnik. A upravo oni su me dugo nagovarali neka uložim goleme novce u to. Pristao sam računajući kako će satelitski kanali pružiti mojoj djeci mogućnost učenja stranih jezika, poglavito njemačkoga. Na kraju se pokazalo kako su im puno zanimljivije i atraktivnije igraona izpod kuće i video igre koje im je donio Frano.  

Posjetio sam dunda Antuna u bolnici i uvidio kako mu je kraj nesumnjivo jako blizu.

Sve teže se s Milom i s bilo kim drugim mogu dogovoriti za tenis. Svi, pa i Milo računaju kako je moje vrieme prošlo, pa nema smisla sa mnom gubiti vrieme.

S Antunom sam pošao na pjeskovicu. More je izuzetno toplo, a pjeskovica u Lapadu i dalje prazna.

 

Srieda, 9. lipnja 1993.

Utvrdio sam kako je Marko opet zanemario Kemiju. Odpratio sam ga u Grad i vidio kako mu škola počinje u 14 a ne u 13 sati, kako mi je pokušao slagati.

Platio sam brzoglas, a zatim sreo Djura Vukića, koji mi je rekao kako se sad podpuno jasno vidi razlika izmedju moje odlučnosti i Čićove mlakosti.

Sreo sam zatim Mariju Tkalec koja nije propustila reći kako me uviek i svugdje spominje po skrbi koju sam pokazao prema obiteljima poginulih. Ničim izazvana, na kraju mi je rekla kako je Jure Burić krajnje nesposoban.

Uvečer sam dugo sjedao izpred Snacka. Po povratku sam uztvrdio kako Marko još nije došao iz škole. Čekali smo do pola noći, a onda sam nazvao redarstvo i prijavio Markov nestanak. Zatim smo Mariana i ja krenuli prema Gradu Na Boninovu smo susreli Marka s torbom na ledjima. Rekao nam je kako se vraća iz kina Jadran, gdje je 2 sata i 40 minuta gledao nekakov slikopis.. Sreća što smo ga ugledali nadvladala je ljutnju. Kad smo došli doma ponovno sam nazvao redarstvo i izpričavši se rekao kako smo našli Marka.

Četvrtak, 10. lipnja 1993.

U Dubrovnik je stigao gradonačelnik Graza. Desetorica iz gradske uprave na čelu s Čićom, cieli dan su bili sa svojim gostom iz Austrije.  Posebni specijalitet golemog gostoprimstva kojega su izkazali bila je vožnja s Atlasovim brodom iz Gradske luke na objed u hotel Argentinu. 

Petak, 11. lipnja 1993.

Ante Srhoj mi je donio službeni zapisnik po kojemu mi je stan za vrieme jugoslavenskoga bombardiranja oštećen na razini druge kategorije i rekao mi kako stoga imam pravo na popust kod odplate. Odmah sam nazvao Iva Gjaju, a on mi je rekao kako se šteta više ne može odbiti od ciene stana kojega otplaćujem, jer sam ugovor o odplati već podpisao, a odplatu započeo. Mogao mi je to reći kad sam ugovor podpisivao. U stvari trebao je tako učiniti ne samo u mojemu nego i u svim drugim slučajima. Ovako spadam u one koji plaćaju više nego bi trebali. Kad sam podpisivao ugovor uzdao sam se u naše prijateljstvo i nisam ništa provjeravao. Kriv sam sam. Nisam se držao poslovice „ ako smo braća nisu nam novčarke sestre“.

Nazvao me je Milo i rekao kako su nedavno u Canadi Šeparović i Glavaš pljuvali po ponašanju čelničtva Dubrovnika za vrieme rata. Ako je Milova informacija točna onda su i Šeparović i Glavaš sramote od ljudi.