Lažiranje načina osnutka ZNG-a

Nedjelja, 13. lipnja 1993.

S Marianom sam se odšetao na misu u Malu braću, a poslije objeda smo otišli vidjeti dunda Antuna, koji izgledao bolje.

S Markom sam otišao na tenis kod Adriatica. Kad smo se vraćali, u prolazu kraj tenis kluba uočio nas je Željko Petrović, pa nas je pozvao u svoju gostionu i počastio s pivom. Tu je bio i Petar Luburić koji nas je sa svojim službenim BMW-om odvezao doma.

U Dubrovačkomu vjesniku sam u povelikom sastavku prigodom proslave druge obljetnice osnutka ZNG-a u Dubrovniku pročitao kako je ZNG osnovala  skupinica domoljuba okupljenih oko pokojnog Bratoša i Daidže. O meni ni rieči premda sam baš ja doveo prve profesionalce iz Zagreba, baš ja sam pronašao Rašicu za smještaj, baš meni je prvi zapovjednik ZNG-a  Mato Ledinić pred prvi put postrojenim vojnicima predao prijavak, i baš ja sam postrojenim vojnicima održao prvi govor.

To je stvarno tužno. U stvari strašno tužno. Ovo je prava noćna mora.

Uvečer sam napisao reagiranje na sastavak.

 

Ponedjeljak, 14. lipnja 1993.

Pošao sam do "Dubrovačkoga vjesnika" i razgovarao s Božom Vodopijom, Antunom Švagom i Jadranom Kaporom. Uvjerio sam se kako se nastojalo zataškati tko je osnovao ZNG u Dubrovniku. Valjda kako bi mi se na taj način umilio i kompenzirao svoju razvidnu neprofesionalnost i pristranost, Kapor je govorio loše o Luku Brailu, predpostavljajući valjda  kako sam ja Brailu neka vrsta neprijatelja, pa mi me to moglo umiriti. A sve što imam s Brailom je to što mi se on uviek pristojno javi kad me vidi, a ja uviek pristojno uzvratim pozdrav.

Vodopija, Švago i Kapor nisu se baš osjećali ugodno. Vidjelo se to na izrazima njihovih lica. Obećali su mi kako će svakako u cielosti tiskati moje reagiranje kad im ga donesem. Imao sam orječje na disketi u žepu, ali im ga nisam pokazao. U stvari mogao sam im pokazati samo disketu, jer sam namjeravao orječje tiskati u Obćini.

U Obćini sam susreo Vinka Brnadića, koji me pozvao u ured i obasuo liepim riečima. Poput trgovca koji bezplatno nudi vlastite proizvode, rekao mi je kako će mi baš on bez problema osigurati mjesto u diplomaciji ili me, po mojemu izboru, postaviti za upravitelja "Atlantske plovitbe", "HPT-a" ili „Hidroelektrane". Rekao sam mu kako mu prepuštam izbor bilo čega od nabrojenoga, ako on to doista može realizirati.

Ne vjerujem mu. Vrlo vjerojatno je sve to rekao samo kako bi se pokazao moćnim, ili kako bi mi se narugao.

Rekao mi je zatim kako će u dubrovačkom uredničtvu Slobodne Dalmacije na mjestu glavnog urednika smieniti Nina Salviju i postaviti Stipu Pudju.

Sad kad je Salvija počeo o meni pisati pozitivno HDZ će ga evo smieniti, a dok je tri godine o meni pisao negativno, sve je za HDZ bilo u redu.

Na izlasku sam susreo Čića i onako polu u šali upitao ga bi li me zaposlio kao vozača. Isto tako vjerojatno polu u šali, Čićo je odgovorio potvrdno.

Sjeo sam izpred "Cele" s Handabakom. On mi je rekao kako mu je Granić nudio mjesto dopredsjednika Vlade za humanitarne poslove. Ponudio se razgovarati s Granićem o meni.

Sanader se i dalje ne javlja.

Za vrieme dok sam bio razgovarao s Brnadićem i Čićom, u glavi mi je sazrela nekolicina dodatnih rečenica koje trebam dodati u svoje reagiranje u svezi osnivanja ZNG-a, pa sam iz toga razloga odustao od tiskanja i večeras sam dopunio i malo izmienio orječje.

 

Utorak, 15. lipnja 1993.

U Obćini  sam tiskao reagiranje. Ostavio sam jednu presliku texta Hrvoju Macanu jer mi je, pročitavši ga, rekao kako će mi predložiti neke izmjene, ali mu treba vremena za promisliti. Kod Cele sam susreo Vedrana Kraljevića i ženu mu, te Joška Škerlja i Miša Baričevića, koji mi je predao poziv za preksutrašnje otvaranje njegove izložbe slika.

Platio sam AMEX , struju  i stan , pa sam upao u minus na tekućemu računu.

Opet sam igrao s Markom tenis i dobro se umorio. Marko igra izvrstno.

 

Srieda, 16. lipnja 1993.

Predao sam Vodopiji i Kaporu svoje reagiranje.

Uvečer sam na DSF-u gledao finale Španjolskog kupa Real-Barcelona. Bila je to jedna od stvari zbog kojih se izplatilo postaviti satelitsku antenu. 

Petak, 18. lipnja 1983.

S Lukom Kordom i nekim njegovim pomoćnikom sam malo sjedio izpred Cele. Luka se tuži na sve. A ostvario je više od svojih najludjih snova postavši načelnikom obćine Konavle. Ja mu se nisam ništa tužio, a ostao sam bez posla i izložen sam doista nevjerojatnim podvalama. On se tuži meni, a daleko, daleko logičnije bi bilo kad bi se ja tužio njemu.

Na krugovalu citiraju viećničko pitanje Miša Mihočevića: „Je li istina da su gospoda Petar Poljanić i Željko Šikić na ime takozvanih godišnjih odmora dobili po milijun dinara?“

Čićo mu je odgovorio nervozno: "Ne bih mogao dati precizan odgovor."

A trebao je točno odgovoriti kako je on glasovao za to, kako odmori nisu bili tako zvani nego stvarni, kako smo ih mi „prodali“ za desetinu ciene jer nam je toliko pala plaća u medjuvremenu, te kako ni ja ni Pero s tim nismo imali ništa, nego su drugi članovi tadašnjeg Izvršnoga vieća i tadašnjega predsjedništva Obćinske skupštine predložili tu odluku u znak male zahvalnosti prema nama.

Toga Mihočevića ću izpljuskati prvom prigodom, kad ga susretnem. 

Subota, 19. lipnja 1993.

Odmah ujutro me zvala žena čiji je sin poginuo i pitala zašto nije dobila priznanje Izvršnog vieća na prigodnoj svečanosti. Odgovorio sam joj kako svečanost nije održana, jer mi je to onemogućeno.

Izišlo je moje reagiranje u "Dubrovačkomu vjesniku". Dubravka Šuica me nazvala i čestitala zbog sastavka.

Prebacio sam zadnje novce od godišnjih odmora na tekući račun, kako bih pokrio minus. 

Izpred Gradske kavane sjedali su Brnadić, Kapetanić i Frano Matušić i pozvali me k sebi. Brnadić se opet hvali s Pudjom. Priča kako kontrolira medije i kako će HDZ uzeti svu vlast u svoje ruke. 

Nedjelja, 20. lipnja 1993.

S Antonijom Korićem i Milkom Macan sjeo sam u kavanu Marka Breškovića. Korić je glasno hvalio moje reagiranje u Dubrovačkom vjesniku. Korićeve pohvale čuo je Miro Kerner, koji je sjedio za susjednim stolom, pa se i on pridružio pohvalama. Marko Brešković nas je počastio s pićem.

S Marianom sam predvečer otišao na Vis na kupanje. Na povratku smo sreli Miha Popovića sa ženom i djecom i sjeli u gostionu koja se nekad, za vrieme Jugoslavije zvala "Čika mite" na kavu i sladoled.

Popoviću su u SZUP-u oduzeli njegovu izkaznicu, a za to Miho sumnjiči svog prijatelja Sentića. Uz takove prijatelje nisu mu potrebiti neprijatelji.

Popović drži kako se Daidža pokvario. Nije objasnio tu svoju tvrdnju. Skupa sa ženom je do neba hvalio moje reagiranje u "Dubrovačkomu". Popovićeva žena Marija, koja je rodom iz Metkovića,  ima desetero braće i sestara, a Miho je jedinac, saznao sam od njih.

Ponedjeljak, 21. lipnja 1993.

Nazvao me je Jure Burić. Tvrdi kako je s mojim odlaskom u diplomaciju sve „OK“. To mu je rekao Sanader. Jure namjerava za dva dana u Zagrebu razgovarati s Valentićem i Granićem izravno o konačnom rješenju za mene. Kaže kako  je protokol kriv što nisam pozvan za Dan državnosti, pa ga namjerava promieniti.

Poslije Jurina poziva pokušao sam opet dobiti brzoglasom Sanadera, kako bih o svojoj budućnosti konačno nešto saznao iz prve ruke. Sanader se ponovno ne odaziva na moje pozive.

U Gradu sam susreo Handabaku, koji mi je rekao kako u Grčku za veleposlanicu ide Vesna Girardi Jurkić umjesto Pera Poljanića.

Zajedno smo bili medju nešto malo slučajnih prolaznika koji su promatrali kako Jure u društvu svoga šibenskog kolege Bubala svečano otvara dubrovačku izpostavu šibenskog dječjeg, ma što to značilo.

Kasnije sam preko krugovala čuo kako je Jure u Platu pustio u pogon i vodostan za Herceg-Novi. Na odredjeni način taj njegov čin se uklopio u odjeke s jučerašnjeg susreta  Bobana i Karadžića u Herceg-Novomu. Karadžić je nakon toga susreta izjavio kako je izmedju Srba i Hrvata sve riešeno i očekuje kako će Hrvati bosanskim Srbima omogućiti izlaz na more.

Gdje? Možda u Vitaljini. Sve više sam siguran kako sam se u ono svoje vrieme bio umiešao u Srbsko Hrvatski dogovor od prije početka rata, gdje bi Dubrovnik trebao biti žrtvovan Srbima ili ostati neutralan pod Srbskom protektoratom, a za uzvrat bi usliedila podjela Bosne i hercegovine i nastale deblja Hrvatska i veća Srbija 

Utorak, 22. lipnja 1993.

Danas je nekakov blagdan antifašističke borbe. U Sisku su Tudjman, Bobetko i družtvo držali duge govore. Dok sam bio vani sav sretan sam opazio kako je vrlo malo izvješenih barjaka. Zajedno s rodjakom Ivom posjetio sam dunda Antuna u bolnici. On je na žalost u komi.

Ante Obad se nije mogao načuditi s kakovom lakoćom sam ga pobiedio na tenisu. On se ne ljuti poput Mila. Tješio sam ga kako sada igram tenis puno češće nego on.

Srieda, 23. lipnja 1993.

S autobusom sam se odvezao u Cavtat. 

Kod Mila sam jeo smokve petrovače i prstace, koje je on bio upravo izvadio. Milo je ovaj tjedan na odmoru. Nakon „cielih sedam mjeseci" rada, pohvalio mi se.

Pokušao sam se vratiti doma na vlastiti pogon, posudivši od Mila bicikl, koji njegov raniji poslodavac i prijatelj Tereze Kesovije Talijan Carlo drži kod njega.

Bicikl je izgledao atraktivno sa svojih tri puta sedam brzina. Na žalost, okrećući pedale  stignuo sam samo do hotela Albatros, kad mi je kod promjene brzine izpao kotač! Nekako sam sredio bicikl i vratio se do Mila, a onda sam se odvezao u Grad na isti način kako sam i došao - s autobusom.

Vrlo vjerojatno sam u svojemu biciklističkom pokušaju imao dosta sreće. Kotač mi je mogao odpasti negdje na pola puta. Pri tome mi se mogla dogoditi nesreća na cesti kojom jure samovozi, autobusi, teretnjaci. A i kad mi se ne bi ništa dogodilo, tko zna koliko bih izdržao vozeći bicikl na tu udaljenost i po uzbrdicama koje bih morao svladati.

Četvrtak, 24. lipnja 1993.

Umro je dundo Antun.

Petak, 25. lipnja 1993.

Sredio sam kod Pavlekovića osmrtnice za dunda Antuna, naručio kovčeg i vience, te osigurao prievoz u Dole za sutra. Dočekao sam Pera i Nikšu u zračnoj luci posudivši Golfa od Pakiše Radice.

S Perom sam kupio novo odielo za dunda Antuna, jer su sad već pokojnom dundu u bolnici bili ukrali paletun!

Subota, 26. lipnja 1993.

Upravni odbor Atlantske. Opet sam bio jedan protiv četvorice. Iz razloga koji nije bio objašnjen, smienili smo tehničkog direktora Elakovića. Uz moju uobičajenu suzdržanost. Kristo Memed je predložen u upravni odbor Dubrovačke banke, s mojim glasom protiv.

Na objedu poslije sjednice Mileta je s puno ironije tvrdio kako sam ja rodjak Hrvoja Kačića i prijatelj Ante Stojana. Očekivao je smieh i podporu nazočnih, ali su njegove asocijacije dočekane bez ikakove reakcije, podpuno hladno. Nije mi bilo jasno, a vjerojatno nije bilo jasno ni drugima, što je namjeravao u tomu svomu pokušaju izrugivanja. Odgovorio sam mu, tek neka to ne ostane u zraku, kako mi srodstvo s Kačićem ne bi bilo nešto čega bih se trebao sramiti i kako sam sa Stojanom doista prijatelj i ne znam zbog čega bi to bilo čudno.

Kako sam morao Radici vratiti samovoz, a nije bilo prikladnog prievoza do Dola, izpratio sam dunda Antuna iz mrtvačnice na njegov posljednji put. Osim toga bila je Antunu krizma u svetoga Mihovila, a sprovod i krizma nekako ne idu zajedno. Život teče dalje. 

Ponedjeljak, 28. lipnja 1993.

Susreo sam Djura Vukića, a zajedno smo susreli Zdravka Bazdana. S Bazdanom sam podosta žučno razmienio stavove o ulogama onih koji su ostali pod okupatorom i onih koji su pobjegli, u uzporedbi s onima koji su ostali na neokupiranom području i tamo izloženi teškim napadima, obstali braneći se kako su znali i umjeli.  Rekao sam mu kako sam bio organizirao uzkladjenje broja ljudi koji su ostajali i onih koji su bježali, jer je s jedne strane zbog nedovoljne obskrbe bilo dobro smanjiti broj ljudi, a s druge strane premaleni broj ljudi bi sigurno ohrabrio neprijatelje glede konačnoga osvajanja Grada. Nije bio osobito sretan s mojom pričom. Razvidno, kao čovjek koji je bio na okupiranomu području, a ništa mu se nije dogodilo, nastoji skrenuti vodu na svoj mlin, te žig izdaje pretvoriti maksimalno u zasluge očuvanja ljudi i zgrada. 

Njegova priča ima odredjeno logičko uporište. Zgrade su doista više sačuvane tamo gdje su ostali ljudi, ali je činjenica je kako je većina koja je bila ostala na okupiranomu području, to učinila računajući kako se ne trebaju bojati ničega, jer su Jugoslaveni i komunisti, a napadači su Jugoslaveni i komunisti.

Dobar dio njih je sigurno računao kako će Dubrovnik pasti i ponovno postati jugoslavenskim. Oni bi u tomu slučaju čak bili označeni kao prvaci jugoslavenstva i s takovim žigom na svome čelu bi to mogli unovčiti kroz visoke položaje. Na njihovu žalost ostao im je samo neizbrisivi žig izdaje, ma kako se oni trudili pričati neke druge svoje priče. 

Utorak, 29. lipnja 1993.

S Antom Obadom sam otišao na tenis. Tamo su bila braća Djuho i neki vojnici (častnici) iz Ravnog koji su igrali preskočivši žicu. Jedan od njih mi je rekao kako „me je čekao 6 mjeseci na Srdju“,  kako „se ne može pjesmom braniti Hrvatska“, kako „im nisam nabavio oružje“, te kako su članovi obitelji poginulih nezadovoljni sa mnom. Na kraju se pohvalio kako je trenutno “na položaju u Ravnomu“.

Standardne obtužbe na moj račun, koje su smislili domaći Jugoslaveni i proširili uz pomoć medija a u tomu im je pomagao, a možda još uviek pomaže svećenik Pero Vuletić. 

Upitao sam hvališu kao se zove i pozvao ga neka objasni i argumentira to što je rekao, a on je na to pognuo glavu i otišao bez rieči.

Na povratku s tenisa opet nas je uočio i u svoj restaurant pozvao Željko Petrović, Crnogorac, koji je dobio prostor  preko Tonka Karamana. Petrović je sjedio za stolom s Dankom Atijasom, a za susjednim stolom su sjedali Pero Vićan i Petar Luburić. „Restaurantkracija“.

 

Srieda, 30. lipnja 1993.

Sjednica udruge obitelji poginulih. Predsjednica je Marija Tkalec, a tajnik njezin muž. U njihovomu početnomu izvješću bio sam spomenut u pozitivnom kontekstu, što me je ugodno iznenadilo. Na takovo nešto nisam naviknuo.

I Čićo i jedan od njegovih dogradonačelnika, Vido Bogdanović govorili su o nekakovom "snimanju stanja".

Bogdanović je izkoristio prigodu za vlastitu promičbu. Naglašavao je kako je bio protiv rata i kako ga je rat iznenadio, što bi se moglo protumačiti,  kako je medju nama bilo onih koji su za bili za rat i koji su točno znali kad će dubrovačka obćina biti izložena jugoslavenskoj agresiji. Takodjer o politici kao takovoj govorio je kao o nečemu lošem, a on je jadan u politiku upao podpuno nenamjerno! Kao eto ljudi koji su ga znali jednostavno su ga prisili na uključenje u politiku, kako bi se spasili. Od koga?

Ciela sjednica je u biti proteknula u više ili manje otvorenom ili prikrivenom traženju privilegija. Sjedio sam u stražnjem redu i nisam progovorio niti rieči. Niti sam se gurao govoriti, a niti me je netko nešto pitao.  

Petak, 2. srpnja 1993.

Čićo mi je obećao razgovarati s Granićem. Rekao sam mu kako sam ja izgleda bio i ostao svojevrstni osigurač koji bi trebao izgorjeti,  kako bi instalacija bila očuvana. Za mnoge je iznenadjenje kako do sad nisam izgorio. Spomenuo sam mu optužbe Miša Mihočevića u svezi s plaćanjem godišnjih odmora meni i Peru, te njegovu dosta nespretnu reakciju.

Odmah mi je izpričao svoju priču, na koncu koje je sam shvatio kako se još više zapleo.

- „Nisam glasovao za tu izplatu sve do početka službene sjednice Predsjedništva, a onda sam na sjednici ipak glasovao za“, rekao mi je.

„“Dakle glasovao si neslužbeno protiv, a službeno za. Nisam znao kako se moglo glasovati neslužbeno“, odgovorio sam mu.